Napredak

Kultura i baština

DEMOGRAFSKI RAZVOJ DERVENTSKOG KRAJA

Prof. dr. Josip Baotić

mala karta.jpeg








1.1. U međuriječju donjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa proteže se slivno područje rijeke Ukrine. Sjeverni dio ovog područja, obrubljen vrhovima niske planine Vučjak na istoku, padinama Krnjina na jugu i Motajice na zapadu, te Savom na sjeveru, poznat je danas pod nazivom derventski kraj.¹    

U geografskom određenju ovo područje je prirodni nastavak Panonske nizine, koji od sjevera prema jugu prerasta postepeno iz ravnice, Ivanjskog polja, u brežuljkaste i blago valovite predjele obronaka okolnih planina. To, te umjereno kontinentalna klima i izuzetno povoljan položaj, presijecaju ga važni putni pravci, čini ovaj kraj izuzetno pitomim i povoljnim za život i privređivanje.    

Derventski kraj  u vrijeme popisa stanovništva 1971. godine

1.2. Na području derventskog krаја živi preko 85.000 stanovnika u osamdesetak naselja.² Osnovno zanimanje seoskog življa je poljoprivredna proizvodnja – ratarstvo. Stočarstvo, mada postoje uvjeti, nije razvijeno i svi su izgledi da nije ni imalo tradiciju kao zemljoradnja. Pored obradivog zemljišta, prirodno bogatstvo ovog kraja bila je, i još je uvijek, i šuma te se jedan dio stanovništva dolaskom Austro-Ugarske pretapao u šumske radnike. Danas je broj zaposlenih u društvenom sektoru znatan i već su u manjini domaćinstva iz kojih neki član nije i industrijski radnik. Sve ovo učinilo je da su promjene koje u posljednje vrijeme zahvaćaju i inače sela ovdje bile jače izražene. Cijelo područje je elektrificirano, sva naselja su povezana dobrim putevima, neka i asfaltnim, u većini je vodovodima riješeno pitanje pitke vode. Već u XIX. stoljeću, pored Dervente, škole pri samostanima imali su i Plehan i Žeravac. (3) Danas je cijelo područje prekriveno gustom mrežom osnovnih, četverorazrednih i osmorazrednih škola. Вrој nepismenih među srednjom i mladom generacijom je vrlo malen.    

1.3. Struktura stanovništva, i pored toga što je ovo područje kompaktna geografska cjelina, nije nacionalno homogena. Domaće stanovništvo čine sve tri nacije. Najbrojniji su Hrvati, oko 40 hiljada duša, u nešto manjem broju zastupljeni su Srbi, oko 35 hiljada glava, dok su muslimani najmalobrojniji, svega oko 10 hiljada stanovnika.    

Mada su naselja grupirana prema etničkoj pripadnosti stanovnika, zbog toga što nema prirodnih granica, nema ni oštrih granica među naseljima. Uz relativno velik broj pretežno jednonacionalnih sela, brojna su, posebno na graničnim područjima, naselja sa miješanim stanovništvom, pretežno hrvatskim i srpskim, ali i hrvatskim i muslimanskim življem. Samo u jednom naselju, D. Kalenderovcima, izmiješano je srpsko i muslimansko stanovništvo.    

Hrvatski živalj koncentriran je u centralnom, brežuljkastom dijelu derventskog kraja, a srpski u zapadnom i istočnom dijelu, odnosno uz rijeku Ukrinu i na obroncima planine Vučjak. U sjevernom dijelu, Ivanjskom polju, podjednako su prisutni i Hrvati i Srbi. Muslimani su se, izuzev u Derventi i selima u njenoj okolini, koja su već prigradska naselja, zadržali u svega 8 sela: Gornjim Kolibama, Lužanima, Velikoj, Kotorskom, Dubočcu, te zajedno s Hrvatima u Sijekovcu, Beglucima, i Srbima u D. Kalenderovcima. (4)      

Prisustvo pripadnika ostalih naroda i narodnosti neznatno je i vezano za gradska naselja. Čeha, Poljaka, Ukrajinaca i Nijemaca, za koje su za vrijeme austro-ugarske okupacije osnivane posebne kolonije po selima i koji su ovdje bili brojni, (5) može se reći da i nema, јеr su se iselili, ili, ako je neko i ostao, stopili s domaćim življem.    

Razdoblje prije osmanskog osvajanja

2.1. O prošlosti derventskog kraja, kao i šireg područja nekadašnje doborske nahije, čiji je on veći i geografski kompaktni zapadni dio (6), i pored toga što se nalazio na raskrsnici važnih puteva i bio poprište sukoba raznih vojski, historiografija raspolaže s malo, često nesigurnih i nepovezanih podataka. Ako se izuzme grad-utvrda Dobor, koji se spominje kao castrum Dobor u izvorima već 1401. godine (7) i za koji se zna da ga je podigao slavonski ban Ivan Horvat da bi se, zajedno s bosanskim plemstvom, odupro ugarskom kralju Sigismundu, do druge polovine XVI. stoljeća nema sačuvanih podataka ni o naseljima ni o stanovništvu ovoga krаја. Pa iako takvih podataka nema, pretpostavka da je ovaj kraj i prije dolaska Turaka bio dobro naseljen ima dosta osnova.    

Najsnažniji argument u prilog ovakvoj pretpostavci jest u činjenici da je Dobor najduže od svih utvrđenih gradova i naselja u sjeverozapadnoj Bosni odolijevao turskim napadima. Tek 1536. godine, deset godina poslije mohačke bitke i osam godina poslije pada Jajca, zauzeo ga je Gazi Husrev-beg uz pomoć smederevskog sandžak-bega Mehmed-bega Jahjapašića. (8) Ovako dug otpor Dobor, očigledno, ne bi mogao pružiti da nije imao oslonac u brojnijem stanovništvu na čitavom području.    

Prvi osmanski podaci o stanovništvu

O tome tko su bili starosjedioci u ovim krajevima i šta je s njima bilo poslije dolaska Turaka, nema sigurnih podataka i zaključci se mogu izvoditi samo posredno. Činjenica da je ovo područje bilo u sastavu hrvatsko-ugarske države, neki detalji iz turskih deftera i izvještaji bosanskih biskupa upućeni u Rim mogu poslužiti kao elementi za tvrdnju da je to bio hrvatski živalj katoličke vjeroispovijesti. Pa ipak, povezivanje tog starosjedilačkog sloja stanovništva sa stanovništvom hrvatske nacionalnosti u derventskom kraju danas, budući da je nit kontinuiranog razvoja na ovom terenu i kasnije prekidana, zahtijeva dosta ograničenja, pogotovo kad je u pitanju značaj starosjedilačkog stanovništva i značenje pojma koje mu se daje u dijalektološkoj literaturi.    

Prvi podaci o naseljima i stanovništvu doborske nahije sačuvani su u turskim defterima i potiču iz 1570. godine. (9) Iz spahijskog popisa stanovništva ovog kraja, koji je izvršen oko te godine, može se steći cjelovit uvid u teritorijalnu rasprostranjenost doborske nahije, broj naselja te strukturu i zanimanje stanovništva.    

Prema tom popisu na području današnjeg derventskog kraja bila su sljedeća naseljena mjesta – sela, čifluci ili mezre: Foča, Kotorsko, Sivčanica, Lupljanica, Detlak, Crnač, Rabtaj, Bukovica, Komarovac, Bišnja, Pridol ovasi, Gornja Ukrina i Donja Ukrina. (10) Sva naselja, izuzev Gornje i Donje Ukrine i sela Pridol ovasi, ostavila su vidan trag u sadašnjim nazivima sela. A. Handžić je s dosta uvjerljivih argumenata Gornju Ukrinu vezao za Derventu, a Donju Ukrinu za selo Omeragiće, koje je već danas prigradski dio same Dervente. Pridol ovasi po njegovom mišljenju je današnja Velika. (11) Na takav zaključak upućuje činjenica da se u popisu iz 1600. selo Pridol ovasi ne spominje, ali se spominje naselje Velika i to, po redoslijedu, na mjestu gdje je ranije stajalo selo Pridol ovasi. (12)    

Vlaško stanovništvo

2.2. Većinu od spomenutih naselja sačinjavali su vlasi – filuridžije. Samo u dva, mezri Bišnji i selu Pridol ovasi, živjelo je rajinsko, tj. zemljoradničko stanovništvo. Pa ipak, za utvrđivanje autohtonog sloja stanovništva ova dva naselja su najznačajnija.    

Iako su vlasi u navedenom popisu brojniji i od muslimana filuridžija i od muslimana i kršćana zemljoradnika,(13) pa bi se moglo pomisliti da su tu od davnina, dvije činjenice ih eliminiraju kao starosjedioce. Prva, i snažnija, jest da se vlasi u navedenom popisu iz 1570. ne spominju kao nositelji baštinskog prava na zemlju – čak i kada su vlasnici određene zemlje, ona je naznačena kao baština drugih osoba (14) – druga, da se smirivanjem situacije mijenja odnos u strukturi stanovništva u korist katoličkog življa – što je moralo biti, prije svega, posljedica vraćanja izbjeglog stanovništva u stari kraj u vrijeme kada se turska vlast proširila i na područja u koja su se neposredno poslije poraza sklonili.    

Selo Pridol ovasi (Velika)

Stanovništvo sela Pridol ovasi, u kome je bilo 17 katoličkih i 18 muslimanskih kuća, uz stanovništvo selišta Bišnje sa tri muslimanske kuće, bilo je naznačeno kao nosilac baštinjene zemlje. To je, u ovom slučaju, najpouzdaniji podatak koji govori o njemu kao o starosjedilačkom sloju.    

Da i nije ovih podataka, moralo bi se računati s pretpostavkom da je dolaskom Turaka struktura stanovništva radikalno izmijenjena. Poznato je da su Turci i u krajeve koji su im pružali slabiji otpor nego što je bio ovdje naseljavali vlaško stanovništvo, pogotovo uz putne pravce i ondje gdje se nisu mogli osloniti na starosjedilački sloj kao pouzdanog saveznika. (15) Budući da je ovaj kraj od pada pod tursku vlast pa do završetka ratnih operacija u Slavoniji i osnivanja požeškog i čazmanskog sandžaka, tj. do 1552. godine, i formalno imao karakter vojne krajine, Turci su jedino u izmjeni strukture stanovništva, naseljavanjem novog etničkog elementa ili islamiziranjem postojećeg, mogli vidjeti svoju sigurnost. Ništa nije vjerojatnije nego da su to i radili, te i u jednom dijelu muslimanskog stanovništva treba vidjeti islamizirane starosjedioce. (16) Struktura stanovništva u selu Pridol ovasi, čini nam se, to nedvojbeno potvrđuje.    

U vrijeme popisa 1570. godine od sela Pridol ovasi veća su čak tri naselja: Sivčanica sa 66, Foča s 45 i Bukovica s 38 kuća. (17) Pa ipak, samo u ovom naselju na cijelom području derventskog kraja muslimanska domaćinstva su brojnija od nemuslimanskih, kršćanskih. Uz to, još jedan detalj pada u oči. Za razliku od muslimanskog stanovništva u drugim naseljima, muslimani u selu Pridol ovasi su zabilježeni kao rajinsko, tj. zemljoradničko stanovništvo sa baštinjenom zemljom. Ova činjenica nepobitno govori o njima kao starincima u odnosu na muslimane u drugim mjestima, odnosno potvrđuje pretpostavku da oni nisu oduvijek bili muslimani, nego da su to postali primivši islam poslije dolaska Turaka. Nije teško objasniti zašto to nije učinilo i stanovništvo u drugim selima.    

Poznato je da je pred alternativom da li napustiti rodni kraj ili primiti islam i time iskazati lojalnost vlasti i vjeri novog gospodara, siromašnije stanovništvo bilo upornije u čuvanju nacionalnih i vjerskih obilježja od bogatijeg sloja, odnosno da je ono bježalo pred Turcima na nepristupačnija mjesta ili se preseljavalo u јоš neosvojene krajeve, dok se bogatiji sloj češće odricao ovih obilježja nego bogatstva i lagodnijeg života. Većina stanovništva i na ovom području izabrala je časniju alternativu – povlačenje pred Turcima. Nije slučajno što to nije učinilo i stanovništvo sela Pridol ovasi, ili bar što to nije učinilo u onoj mjeri u kojoj su učinili stanovnici ostalih naselja.    

Mada je derventski kraj u cjelini pogodan za zemljoradnju, prosječna visina brežuljkastog dijela ne prelazi dvjesta metara iznad mora, i samo ime sela Pridol ovasi ukazuje da su uslovi za ovu djelatnost na njegovoj lokaciji vrlo povoljni. Uz našu riječ pridol našla se i turska riječ ova (= polje) da to naglasi. Iz sačuvanih podataka vidi se da je selo Pridol ovasi, odnosno Velika, kako se naziva već od početka XVII. stoljeća, sve do austrougarske okupacije centralno mjesto u derventskom kraju. Očito je da su mu to omogućili povoljan geografski položaj i ekonomska moć njegovih stanovnika. A to je, po našem mišljenju, upravo i zadržalo jedan dio njegovih stanovnika na starini i uz cijenu prihvaćanja islama poslije pada ovih krajeva pod tursku vlast.    

Katoličko stanovništvo u 17. stoljeću

2.3. Podaci o katoličkom stanovništvu u ovom kraju sačuvani su u izvještajima koje su u Rim slali predstavnici katoličke crkve u Bosni. Najstariji takav izvještaj je iz 1600. godine. U njemu biskup Franjo Balićević, izvještavajući starješinstvo u Rimu o radu franjevaca u ovom dijelu Bosne, na području doborske nahije navodi sedam katoličkih župa: Kosmadanje, Seočanicu, Derventu, Dubočac, Vinsku, Vasiljevo Polje i Radunjevac. (18) Prvih pet su, kako se da utvrditi, u derventskom kraju. Ubikacija ni jedne ne predstavlja poteškoće, čak ni Kosmadanja, koje danas nije sačuvano u nekom od postojećih sela. Određivanju njegovog lociranja pomaže izvještaj fra Marijana Pavlovića upućen Sv. Kongregaciji za raširenie vjere. U svom izvještaju Pavlović Kosmadanje navodi u zagradi uz župu Mišinci, a selo s ovim imenom postoji i danas. (19)    

Za predmet našeg rada mnogo su značajniji podaci koje provincijal Pavlović navodi o krizmanima na ovom području. U župama derventskog kraja, bez Dubočca, za koji nema podataka, krizmane su te, 1623. godine, 2532 osobe, i to: u Derventi 1494, Seočanici 590, Vinskoj 385 i Mišincima (Kosmadanju) 90 krizmanika. Mada na osnovi ovih podataka ne možemo utvrditi broj katoličkog življa na ovom području, ne znamo koje su starosne dobi krizmanici, neosporno je da je on mnogo veći od broja krizmanih. Ovakav porast broja stanovnika nije mogao biti samo rezultat prirodnog priraštaja, nego je morao biti i posljedica brojnijeg povratka starinaca iz prekosavskih krajeva.    

O intenzitetu povećanja broja katoličkog stanovništva u prvoj polovini XVII. stoljeća najbolje govori podatak da je samo 14 godina kasnije, 1637. godine, biskup Jerolim Lučić u župi Kosmadanj (Mišinci), u tri navrata te godine, krizmao 1454 osobe. (20) Sudeći prema kasnijim izvještajima, fra Marijana Maravića iz 1655. i biskupa fra Nikole Olovčića iz 1672. godine (21), najvjerovatnija je pretpostavka da su veća migracijska kretanja početkom pedesetih godina XVII. stoljeća završena i da se stanovništvo u dobroj mjeri stabiliziralo na ovom području. Вrој katolika u župama derventskog kraja, kako je navedeno u Olovčićevom izvještaju, do pred novu veliku seobu popeo se na рrеко 7500 duša.    

Nova, velika seoba katoličkog življa s ovog područja počela je 1686. godine. Uvjetovalo ju je tadašnje stanje odnosa između Turske i Austrije, odnosno ishod ratnih operacija u Slavoniji. Kao što je poznato, od 1683. do 1699. vođen je tzv. bečki rat. Habsburgovci su uspjeli potisnuti Turke iz Ugarske i Slavonije, a Ljudevit Badenski uspio je prodrijeti i u Bosnu, te osvojiti Bos. Gradišku, Bos. Kostajnicu, Brod i Derventu. (22) Iz oslobođenih krajeva u Ugarskoj i Slavoniji protjerano je tursko stanovništvo te su oni ostali nedovoljno naseljeni. I Habsburgovci i Mlečani, koji su također ratovali u to vrijeme protiv Turaka, već ranije imali su u planu da u te krajeve nasele bosansko katoličko stanovništvo. Na drugoj strani, i Turci su imali problema sa naseljavanjem svog stanovništva koje se povlačilo iz Ugarske i Slavonije u Bosnu. Kako to u sličnim situacijama biva, seobama su u najvećem stupnju bili zahvaćeni stanovnici u neposrednoj blizini granice.    

Burno 18. stoljeće

Prema izvještaju koji je biskup Olovčić 1700. godine uputio u Rim, sa šireg područja derventskog krаја iseljeno je preko 16000 katolika. (22) Većina od njih bila je zahvaćena prvim valom seoba 1686. godine, ali je velik dio iselio i 1697. godine, kada se princ Eugen Savojski vraćao s pohoda na Sarajevo. Derventski kraj ovim seobama bio je najjače zahvaćen. Svi su izgledi da su se iz spominjanih župa i sela u prekosavske krajeve Slavonije preselili u potpunosti katolici. Papin izaslanik fra Ivan Krstitelj de Vietri, koji je 1708. godine obišao cijelu Bosansku provinciju, u svom izvještaju ne spominje ni jednu katoličku župu u derventskom kraju. (24)    

O prisustvu katolika na ovom području obavijestit će Sv. Kongregaciju fra Mato Delivić 1737. godine. U svom izvještaju u Rim on, istina, ne daje ništa više osim podataka da postoji župa i svećenik u njoj, te ostaje širok raspon od tridesetak godina, između 1708. i 1737. kao vrijeme kada je ona mogla biti osnovana. (25) Mnogo više podataka pruža izvještaj biskupa Pavla Dragičevića iz 1742. godine, nastao poslije posjeta ovim krajevima. U to vrijeme župa Velika pod svojom jurisdikcijom ima osam sela sa 107 obitelji, odnosno 956 osoba. (26) Trideset i četiri godine kasnije, 1776. godine, biskup Marko Dobretić zabilježit će u ovoj župi 380 kuća, odnosno 3349 vjernika, te kao značajnija sela spomenuti Modran, Koraće i Foču, u kojima se, uostalom, na svom putu i zadržavao. (27)    

Kao što se vidi, broj katoličkog življa se ponovo brzo povećava. I ovaj put, po svoj prilici, kao i u prvoj polovini XVII. stoljeća, zahvaljujući brojnijem povratku starinačkog življa iz prekosavskih krajeva, ali i dolasku doseljenika s juga. Pišući o tom vremenu, V. Zirdum ističe: “...bosanski katolici, koji su prešli u prekosavske krajeve, nisu ipak svi stalno ostali tamo. Mnogi su se povratili na svoja napuštena ognjišta, ili u bližu okolinu, drugi su sa strana dolazili sami, ili su ih svim sredstvima mamili gospodari, jer im je trebalo kmetova za obradu zemlje. Tom prilikom su gradska sjedišta i bolje zemlje nastanili uglavnom muslimani, a ostala zemljišta zauzeli su katolici, koji su doselili iz Vrgorca, Ljubuškog i ostalih mjesta iz Dalmacije i Hercegovine. Takođe su mnogi pravoslavci tom prilikom doselili u te krajeve.” (27) Iako ne znamo na čemu V. Zirdum temelji svoje zaključke, čini nam se prihvatljivom pretpostavka da se polovinom XVIII. stoljeća začela sadašnja struktura i razmještaj stanovništva u derventskom kraju. Sve kasnije promjene, uključujući i one koje su se javile kao posljedica kuge koja je harala od 1814. do 1817. godine i koja je ozbiljno prorijedila stanovništvo, nisu radikalno utjecale na izmjenu demografske slike, mada su je, uz upotpunjavanje, u detaljima mijenjale.    

2.4. Izmjene u detaljima značajne su samo za strukturu katoličkog stanovništva, odnosno odnos između starosjedilačkog i novopridošlog sloja iz Hercegovine i Dalmacije. Za razliku od V. Zirduma, koji, kao što je istaknuto, doseljenike iz ovih krajeva veže za polovinu XVIII. stoljeća, A. Benac i Đ. Basler smatraju da se značajniji priliv ovih doseljenika dogodio tek što su ovi krajevi opustjeli zbog epidemije kuge, dakle, za tridesete godine XIX. stoljeća. Za ovakav zaključak Benac i Basler nalaze snažno uporište u knjizi Putovanje po Bosni Ivana Frane Jukića. (29)   

Doseljavanja od Vrgorca i Hercegovine

Opisujući svoj boravak u derventskom kraju, Jukić u ovom putopisu iz 1843. godine napominje da je pored starosjedilaca, “šokaca”, kako ih on naziva, ovdje naišao i na “Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite”, te da mu je za njih kočijaš, domaćin, rekao da su “ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra”, da “pod puškom po vasdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi”. Sam Jukić dodaje da je to bilo vidljivo i iz njihovog odijela i govora: “odijelo njihovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaćani usred ljeta nose čakšire suknene bez gaća prtenih, koporan sukneni bez košulje; a ženska: bječve do koljena, izvezene svakojakim pletivom, a dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no, mnogi su počeli već s prtenilom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se šokci rugaju”, a govore: “je, bija, vidija, naresto, umjesto jest, bio, vidio, narastao.” (30) Podatak o vremenu i mjestu odakle su se ovi Hrvaćani doselili Jukiću je dao kočijaš: “Prije petnaest godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pa evo se goli naseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgoračke krajine.”31    

Polazeći od ovih podataka, Веnас i Basler zaključuju da na užem području derventskog krаја, tj. području nastanjenom katoličkim življem, postoje, “grubo uzevši” dvije skupine stanovnika, i to: “a) porodice koje su zabilježene u XVII. i XVIII. stoljeću, a koje su ili preživjele u mjestu bečki rat (1683–1697), ili se privremeno iselile рrеко Save, pa se u prvim godinama XVIII stoljeća povratile u stari zavičaj, b) porodice koje su se doselile iz Hercegovine i zapadne Bosne dvadesetih i tridesetih godina XIX. stoljeća, nakon što su ovi krajevi bili znatno opustjeli od epidemije kolere 1814–1817. godine.” (32)    

Zaključak Benca i Baslera u izvjesnoj je koliziji s mišljenjem koje je iznio Zirdum, a i s našim uvjerenjem da se sadašnja etnografska slika ovog krаја ocrtala već polovinom XVIII. stoljeća. Čak i da nema nikakvih elemenata na koje bi se ovakvo mišljenje moglo snažnije oprijeti, teško bi bilo povjerovati da je ovako brojna migracija s juga tridesetih godina XIX. stoljeća bila i prva, odnosno da njoj nisu prethodila ranija doseljavanja stanovništva iz ovih krajeva, bez obzira na to što su mogla biti daleko skromnija po broju ljudi koje su obuhvatila. No, pouzdano se zna da su Turci već nakon zauzimanja ovih krajeva, pored vlaha filuridžija, dovodili i kršćansko stanovništvo iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine. A. Handžić navodi da se u spominjanom popisu iz 1570. godine navodi da je jedan čifluk naseljen s devet rajinskih domaćinstava, četiri muslimanska i pet kršćanskih, a da je za njih napisano: “Spomenuta raja došla je iz hercegovačkog sandžaka i naselila se na čifluku.” (33)    

Migracije prije 19. stoljeća

2.5. Da je hercegovački živalj bio prisutan na ovom području u znatnijem broju prije XIX. stoljeća, potvrđuju podaci koje nalazimo kod Pavičića. (34) Utvrđujući porijeklo stanovništva na području đakovačke biskupije, Pavičić konstatira da se 1757. i 1758. godine ondje doselilo “373 čeljadi iz derventskog kotara u Bosni, ponajviše iz Plehana i okoline,” te da je đakovački biskup za njih osnovao “tri nova sela: Josipovac (kasnije nazvano Vuka), Široko Polje i Punitovac” i u svako od njih “naselio desetak do dvadesetak rodova”, a da je preostale nastanio u već postojećim selima: Beketincima, Koritni i Dragotinu. (35)   

Mada Pavičić eksplicitno ne kaže tko su bili ti doseljenici iz okoline Dervente, ukazivanjem na njihove jezične osobine: a) da su, za razliku od ostalih Hrvata koji ih okružuju, još uvijek ikavci, i b) da imaju novu akcentuaciju,(36) nije teško zaključiti da nije riječ o starinačkom življu derventskog kraja, jer on, po našem mišljenju, nije mogao imati ni ikavsku zamjenu jata ni novu akcentuaciju. (37)    

Ovakav zaključak podupire još jedna činjenica. Starinački živalj je samo u ratnom vihoru, spašavajući glavu, napuštao svoja staništa i obično se poslije vraćao u stari zavičaj. Doseljeničke mase su na ovaj korak pokretali i ekonomski razlozi. Seobe iz derventskog kraja polovinom XVIII. stoljeća su, po svoj prilici, bile tim motivirane. Iz popisa katoličkog stanovništva 1742. i 1768., na osnovi nestanka nekih prezimena koja se spominju 1742. i kojih nema 1768., vidi se da su seobama zahvaćena naselja gdje su uvjeti za život bili nepovoljniji. (38) Takva mjesta nastanjavali su oni koji su posljednji dolazili.    

Struktura sadašnjeg hrvatskog stanovništva

2.6. Utvrđivanjem vremena prvih većih doseljavanja stanovništva iz Hercegovine i drugih krajeva i začinjanje sadašnje strukture stanovništva u derventskom kraju ne znači da je riješeno i pitanje kontinuiteta u razvoju svake od etničkih grupacija do danas, odnosno – kada je u pitanju hercegovački živalj – da li je nova doseljenička struja tridesetih godina XIX. stoljeća zatekla ikoga od doseljenika iz XVIII. stoljeća ili je došla samo na područje na kome su oni bili.    

Za odgovor na ovo i slična pitanja nema pouzdanih podataka. Može se pretpostaviti da je taj kontinuitet, ako je uopće postojao, bio mnogo slabiji nego kod starinačkog življa iz jednostavnog razloga što su se starinci poslije prisilnih iseljavanja vraćali u derventski kraj јеr im je on bio zavičaj, što se ne bi moglo reći za doseljenike iz Hercegovine i Dalmacije, za koje takvi motivi nisu postojali.    

U ovom svjetlu doseljenički sloj iz Hercegovine i Dalmacije u tridesetim godinama XIX. stoljeća dobiva na značenju u objašnjenju današnje strukture katoličkog življa derventskog kraja. Jedino za ovu struju doseljenika znamo da nije bila zahvaćena kasnijim masovnim seobama jer takvih seoba više nije bilo. Migracijski procesi su se njihovim dolaskom završili i na derventskom području i etnografska slika, izuzev nekih manjih izmjena početkom XX. stoljeća i poslije drugog svjetskog rata, stvorena tada očuvana je do danas.  (tj. do posljednjeg rata! op.ur.)  

2.7. No, ako i nije bilo kontinuiteta u razvoju hercegovačkog doseljeničkog življa u vremenu, bilo ga je na prostoru. Doseljenici s juga u derventskom kraju su uvijek nastanjivali njegov brežuljkasti dio, ne samo zbog toga što je to za život bilo nepovoljnije područje nego i zbog toga što je njihovom načinu življenja više odgovaralo od ravničarskog okrenutog zemljoradnji, čime se oni nisu bavili.    

Iako su granice između doseljenika katolika i starosjedilaca u početku, zbog različitog načina privređivanja, bile prostorno određene, vremenom su one postajale sve neodređenije. Upućenost jednih na druge pojačavana je zajedničkom religijom, ženidbenim vezama i izmjenom načina življenja i privređivanja doseljenika tako da se danas osnovna podjela katoličkog življa svodi na “brđe” i “žabare”, tj. one koji žive na brežuljkastim predjelima i one koji žive u ravničarskom dijelu derventskog kraja. I na jednom i na drugom području ima onih koji smatraju da su njihovi preci oduvijek živjeli tu gdje oni žive, odnosno onih koji čuvaju predanje da su se njihovi stari doselili odnekud iz Hercegovine. Tragovi nekadašnjeg razmještaja očuvani su utoliko što među “brđama” većina i danas ističe to svoje porijeklo, dok na perifernim brežuljkastim predjelima i u ravničarskom dijelu, među “žabarima”, oni koji govore o svom hercegovačkom porijeklu znaju da su njihovi stariji, očevi ili djedovi, prvo bili u nekom od sela brežuljkastog dijela derventskog kraja. Ostali se smatraju starosjediocima. Neke jezične crte, što će biti izloženo kasnije, podupiru ovakva uvjerenja.    

Podaci o srpskom stanovništvu

2.8. O prošlosti srpskog stanovništva na ovom području još je manje podataka nego o hrvatskom. Oni koji se posredno mogu iskoristiti za utvrđivanje porijekla upućuju na zaključak da je srpski živalj na ovom području doseljenički i sa kraćom prošlošću od hrvatskog. Svi su izgledi da se mišljenje V. Zirduma da su tek polovinom XVIII. stoljeća “mnogi pravoslavni” doselili u ove krajeve, može prihvatiti kao točno. (39)   

Iako se vlaško stanovništvo spominje već u popisu iz 1570. godine kao brojno u ovom kraju, postoje nepremostive poteškoće da se ono dovede u vezu sa današnjim srpskim življem na način na koji se to može u nekim drugim krajevima. (40) Vlasi se u spomenutom popisu spominju u svim mjestima derventskog krаја i izmiješani su smuslimanskim stanovništvom. Većina tih mjesta naznačena su već polovinom XVII. stoljeća u izvještajima bosanskih biskupa kao katoličke župe. S druge strane, većina sela u kojima žive Srbi danas nije tada zabilježena, a za neka koja su zabilježena postoje podaci da su prije velikih seoba krajem XVII. stoljeća bila naseljena katolicima.41    

Da je srpsko stanovništvo mlađe od hrvatskog starosjedilačkog sloja, govore posredno i sljedeće činjenice – prvo, srpsko stanovništvo nastanilo se na mjestima nepovoljnijim za privređivanje, a to se ne može protumačiti drugačije nego da je došlo kada su ostala područja već bila zauzeta; drugo, srpsko stanovništvo je i danas locirano na perifernim zonama derventskog kraja, a to znači da je ono postepeno sabijalo već postojeće stanovništvo dolazeći “izvana”, najčešće iz bližeg zaleđa, ali i iz drugih krajeva; treće, za razliku i od hrvatskog doseljeničkog sloja, koji ima samo mutnu predstavu o svome hercegovačkom porijeklu, srpsko stanovništvo često čuva predaju o svome porijeklu, ali i o “madžarima” koji su prije njih na njihovim staništima živjeli. (42)    

Slika o muslimanskom stanovništvu

2.9. Vrlo malo se može reći i o porijeklu muslimanskog stanovništva. Uz spominjanu pretpostavku da u jednom dijelu tog stanovništva treba vidjeti poislamljene starosjedioce, ono je u XVI. i XVII. stoljeću popunjavano doseljenicima iz drugih dijelova Bosne. Poslije poraza Turaka pod Bečom, 1683. godine, na ovom području se obreo i jedan dio protjeranog muslimanskog življa iz Ugarske i Slavonije naselivši begovska selišta, pretežno pusta poslije velikih seoba katoličkog stanovništva ka sjeveru. (43)  

• Tekst je prvi dio rada  „Prilog osvjetljavanju demografskog i jezičkog supstrata okolice Dervente“ iz knjige prof. dr. Josipa Baotića „Približavanje jeziku ili približavanje jezika“, Sarajevo, Biblioteka BOSNISTIKA, Slavistički komitet 2012.)

• Mada predstavlja samo uvodni dio u čisto jezična istraživanja hrvatskih govora, ovaj kratki povijesni pregled demografskih kretanja u derventskom kraju izuzetno je značajan i svojom sažetom preglednošću pristapačan široj čitalačkoj publici 

• Oprema teksta naslovima i podnaslovima je redakcijska i učinjena je zbog bolje preglednosti i privlačnosti čitateljima

_______________


¹ Termin derventski kraj upotrebljava se u značenju koje ima u Duspara, Bunar, str. 19. On ne pokriva značenje termina derventska nahija u Filipovića, Bosna, str. 63. Značenje tog termina u ovom radu pokriva termin doborska nahija ili sintagma šire derventsko područje.    

² Ovaj i statistički podaci o strukturi stanovništva u derventskom kraju imaju ograničenu vrijednost. Izvedeni su na osnovu popisnih lista iz 1971. godine, kojih se jedna fotokopija nalazi u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu, i u okviru granica određenih malo slobodnije.    

3 Duspara, Bunar, str. 93.    

4 Vidi kartu na kraju rada.    

5 M. Filipović piše: “Za vreme austrougarske okupacije naseljen je znatan broj tuđih elemenata, i to ne samo po varošima, naročito u Bos. Brodu, nego su osnivane i kolonije Nemaca, Čeha, Poljaka i Ukrajinaca po selima, ali su samo delimično očuvane do danas”, Bosna, str. 64.    

6 Prema A. Handžiću, granice doborske nahije činile su “rijeka Bosna od Doboja do Šamca, rijeka Sava od Šamca do Dubočca i zaobljena linija Doboj – Dubočac, tj. od Doboja na selo Cerane na Ukrini, odatle Ukrinicom do utoka Vijake u Ukrinu, a dalje pravom linijom na Dubočac”, Derventa, str. 113.   

 7 Šišić, Isprave, str. 147.    

8 Podatak je preuzet iz Handžić, Derventa, str. 112. U istoriografiji mišljenja nisu usaglašena. Prema G. Prayu ova oblast je pala pod tursku vlast 1512. godine, a prema Ištvanfiju 1520. Vidi opširnije kod Šabanović, Pašaluk, str. 176–180.    

9 Handžić, koji ovaj podatak daje, navodi da je prvi spahijski popis stanovništva ovoga krаја zvršen dvadesetak godina ranije, oko 1552. godine, ali defteri nisu sačuvani, Derventa, str. 113.    

10 Handžić, Derventa, str. 113. i 114.   

 11 Handžić, Derventa, str. 114, fusnota 16.    

12 Do Handžićevog rada smatralo se da se Velika prvi put pominje tek 1686. godine, kada je zabilježena velika seoba pod vodstvom Mije Veličanina. Vidi: Duspara, Bunar, str. 32.    

13 Handžić u radu navodi sljedeću strukturu domaćinstava sela u kojima je bilo vlaha filuridžija: “1) Sivčanica (danas Sočanica) 66 kuća sa knezom i teklićem; od tih, 21 kuća bila je muslimanska; 2) Foča, 45 kuća, sa primućurom; od kojih 17 kuća muslimanskih; 3) Bukovica(Velika Bukovica i Mala Bukovica) 38 kuća, sa primućurom; od tih, 8 kuća muslimanskih; 4)Podnovje (Podnovlje) 29 kuća, sa primućurom; 1 muslimanska kuća; 5) Kotorsko 25 kuća; od tih, 18 je bilo muslimanskih, i 6) Ljupljanica (ne računajući njene zaseoke, koji su posebno navedeni) 25 kuća, sa primućurom; od tih 4 kuće muslimanske”, Handžić, Derventa, str. 114–115. Pridol ovasi i Bišnja su izdvojeni kao sela bez vlaha filuridžija.   
14 Handžić, Derventa, str. 115. i 116.   

 15 Handžić, Zvornik, str. 146–47.    
16 U popisu filuridžija u Donjoj Ukrini navedeni su: Nesuh sin Vukića, Džafer sin Vukića,Mehmed sin Radovana, Mustafa Stanka, Handžić, Derventa, str. 118. i 119, fusnota 31.    

17 Handžić, Derventa, 115.   

18 Zirdum, Plehan, str. 105.    

19 Zirdum, Plehan, str. 105. Isto u Acta Ordinis fratrum, XIX, 1900, str. 81.    

20 Zirdum, Plehan, 105. U Croatia sacra, Zagreb, 1934, str. 72, na šta se Zirdum poziva, stoji: “Hic in campo trina vice in tota parochia quae appellatur Cusmadansca, inter Missarum sollemnia... sacramento Confirmationis munivimus utriusque fidelium sexus 1454...”   

21 Zirdum, Plehan, 106. Izvještaj M. Maravića vidi: Fermedžin, Acta Bosne, str. 478, a Olovčića kod Jelinić, Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca, Starine, XXXVI.   

22 Zirdum, Plehan, str. 107.    

23 Prema Olovčićevom Izvještaju iz Dubočca je iselilo 2700, Velike 2300, Majevca 1500 Vasiljeva Polja i Radunjevca 6500, Seočanice 4500 i Kosmadanja 5300, vidi: Zirdum, Plehan, str. 107. i 108, pa izlazi da je bez Vasiljeva Polja i Radunjevca, čija ubikacija nije pouzdano utvrđena pa možda i nisu bili na užem derventskom području, brojka premašila  16000. Ma koliko izgledala velika, ona u sklopu podakta koji je A. Šipračić 1696. Dostavio u Rim – da je iz Bosne u Slavoniju iselilo preko 100.000 ljudi, ne djeluje neuvjerljivo. Vidi: M. Batinić, Djelovanje franjevaca, sv. II, str. 176.    

24 Izvještaj I. K. de Vietrija objelodanio je M. Batinić u radu Njekoliko priloga k bosanskojcrkvenoj povijesti, Starine JAZU, XVII, str. 77–150.   

25 Jelinić, Spomenici, str. 24.    

26 Jelinić, Spomenici, str. 21.    

27 Jelinić, Spomenici, str. 215.  
28 Zirdum, Plehan, str. 110.   

29 Jukić, Putovanje, str. 37.   

30 Jukić, Putovanje, str. 37.   

31 Jukić, Putovanje, str. 37.    

32 Vidi: Duspara, Bunar, str. 18. A. Benac i D. Basler su napisali uvodni članak Bunar uprošlosti u ovoj knjizi.   

33 Handžić, Derventa, str. 116.    

34 Pavičić, Podrijetlo, na više mjesta u knjizi pominje doseljenike iz Bosne.  

35 Pavičić, Podrijetlo, str. 275.    

36 Vidi opširnije: Pavičić, Podrijetlo, str. 287. i 281.    

37 O tome se govori u poglavlju Prilog osvjetljavanju dijalekatskog supstrata u derventskomkraju.  

38 Vidi: Mandić, Chroati, str. 111.    

39 Zirdum, Plehan, str. 110.    

40 Vidi: Petrović, Zmijanje, str. 8–13.    
41 Biskup Olovčić među katoličkim župama 1672. godine navodi i Majevac, pored Vasiljeva Polja i Radunjevca, kojih danas nema kao naselja (Jelinić, Spomenici). Majevac je danas nastanjen pravoslavnim življem, a na mjestu gdje se nekad nalazilo Vasiljevo Polje nalazi se sada Dugo Polje, također sa pravoslavnim življem.    

42 Filipović, Bosna, 68–71.   

43 Zirdum, Plehan, str. 110, Filipović, Bosna, str. 66.     

Popis darovatelja

Pridružite se akciji obnove zgrade Doma kulture u Derventi, koja je prije drugog svjetskog rata bila zgrada Napretkova Hrvatskog doma. Animirajte i...

Saznaj više