Naše modransko groblje spada među najstarija naša groblja. Ne zna mu
se za početak, ali najstarija naša Matica
mrtvih od 1772. odmah od svog početka, uz druga neka groblja, spominje i modransko
kao živo groblje. No, kako je ovdje župa postojala još prije, to je sigurno da
je ovo groblje starije od spomenute Matice. Fra Vjekoslav Zirdum u svojoj
brošuri o Plehanu navodi da se u Matici koja se čuva u Sutjeskoj Modran kao
groblje spominje u godini 1763. Ali, vjerujemo da i to nije najstariji spomen.
To groblje obuhvaća veliki komad zemlje; no kako se tu kroz tolike
godine neprestano mrtvi ukopavaju, to je ono odavno prenaseljeno te se već odavno
prekopavaju stari grobovi da se napravi mjesta novim mrtvacima.
U groblju je bilo dosta starih, velikih cerova, danas ne ima nijednoga.
Nije ih potamanila ni bura ni vjetrovi – ni rat ni vojska; potamanila ih je
ljudska sebičnost i male sitne, svagdanje koristi, najprivatnijega značenja.
Poznato je da cerova kora daje jaku žaru, koja odlično služi za podvarivanje
mlijeka, daje dobar, debeo kajmak. Nenadno su okolišnji dječaci počeli potajno
guliti koru sa cerova pa je kradom nositi ženama. One su njima za uzvrat davale
sira, stonge, žmara, kajmaka, mućanica i slično. Taj sitni šverc upropastio je one brojne divove po groblju. S vremenom se ti
cerovi počeli rušiti i kako se jedan po jedan sušio, tako
je jednoga po jednoga nestajalo, dok ih nije posve nestalo i groblje ostalo
golo, pusto. A kako je prije bilo lijepo pogledat to groblje, vidjelo se
izdaleka i sa svih strana prstom se pokazivalo: Eno modransko groblje! Najgore
je to što ti divovski cerovi postadoše žrtvom sitnih ljudskih probitaka.
Ovo je groblje od davnine bilo ograđeno tarabom. Istina, ta je
ograda na više mjesta bila provaljena, ali su se uvijek jasno znale granice
groblja. I samo prostor unutar tih granica bio je posvećen i važio je kao
groblje za ukopavanje mrtvih. Po crkvenim propisima, u svakom groblju mora se
jedan ćošak ostavit neposvećen; taj ćošak služi za ukop inovjeraca, za
nekrštene i za nekrštenu djecu. Taki je ćošak sigurno bio i u modranskom
groblju, al danas za njega niko ne zna.
Ispod groblja sa zapadne strane, duž cijeloga groblja stvarala se je
do nedavno oveća urija. Ova je urija većim dijelom bila čisto golo tlo, tek
prema jugu imala je nešto šištra, trnja i kupina. Ta je urija služila
okolišnjoj marvi za isput, manjoj djeci za igru, za klis, za bir i kolanje, a
odraslijoj mladeži za sastanke, za kolo, trku, kamen, hrvanje.
Nije modransko groblje ništa posebnoga. Ni urija uz njega također
nije ništa posebnoga. Ali je na toj uriji bilo nešto, što je u istinu posebno:
Na sred urije stajao je od pamtivijeka jedan grob, dobro očuvan grob, svakome
vidljiv grob, a niko ništa nije o tome grobu znao niti se ikada ko za njega
interesirao. Bio je obrastao pirikom i još nekom sličnim travkama, te su ga
trave sačuvale za tako dugi niz godina. Tuda je hodala marva, igrala se djeca,
rovila krmad, gazila goveda, boli se jarci, ali grob je ipak ostao čitav i
potpuno sačuvan. Preko te urije išao je svijet neprestano tamo, amo hodajuć za
svojim poslovima. Tuda se je išlo i u mlinove na Veličanki i Dažnici. Mnogi su
Modrančani nosili svoju meljaju u te mlinove.
Na grob je svijet bio tako navikao kao da je neki prirodni humak i
zato se niko nije na njeg obazirao. Zato se svijet uživio u to da je taj grob
nešto što niko na svijetu ne zna pa zato nikom nije ni padalo na pamet da pita
čiji je to grob. A ipak, to je ljudski grob, u njemu leži čovjek. Trebalo je
znati ko je taj što tu leži: je li kršćanin, nekršćanin, Turčin, katolik – je
li kakav zločinac, pravi il’ nepravi čovjek?
Jednoga popodneva Jakov Tadije Krajinovića i još dvojica njegovih
komšija pošli su u mlin. Svaki je na sebi nosio poveću žaku suha kukuruza.
Pošli su odmah popodne, da se mogu zarana vratiti, jer im nije bilo drago po
mraku kraj groblja prolaziti. Na nesreću, nađoše mlin u kvaru te su morali dugo
čekati dok je bio popravljen. Zašli su u duboku noć kada su samljeli i pošli
kući. Moglo je biti blizu ponoći kada su naišli preko urije ispod groblja. Nije
bilo mjesečine, ali je bilo zvijezdano pa su mogli lijepo razabirat kud se ide.
Međutim, Jakov nije pazio, Bog zna na što je mislio, te nagazi na onaj
osamljeni grob i upadne preko njega. Pružio se je koliki je dugi i širok, čak
je odletio daleko od njega. Nije se toliko ubio koliko se uplašio iznenadnoga
pada. Ustao je, našao džak i uspravio ga, a onda se vrati grobu, udari ga dva,
tri puta nogom što je jače mogao i promrmlja glasno:
- Grebo te ćaća tvoj, da si ti pravi, ti bi ležo gori u groblju, gdje
i drugi, ne bi bio
tude sam izvan
svega svijeta!
Sutradan Jakov
uze budak i motiku da ide onaj grob skopati i sravniti sa zemljom, ali ga selo
smete.
– Ne budi budala - govorili mu seljaci - to bi bilo i grihota i sramota, a mogao bi nas
i led obiti. Bog zna ko je onde ukopan i kakvo prokletstvo može ondale izaći.
Jakovljev slučaj mnogo se po selu prepričavao: od toga vremena počeo
se svijet malo više zanimati za usamljeni grob na uriji, počeli su više o njemu
govoriti i nagađati čiji bi mogao biti.
U jesen 1918. zavladala je pošast, neka vrsta groznice - vrlo
pogibeljna pošast. Zvali su je španjolska.
Gotovo svaki dan pratio sam mrtvace na modransko groblje. Tako sam gotovo svaki
dan viđao onaj grob na uriji. Zapeo mi je za oči pa sam pričao o njemu jednom
starom misniku i on mi reče da mu je taj grob poznat. Pitao sam ga postoji li u
narodu kakva priča, kakva tradicija o tome grobu, ko je ondje ukopan. On mi odgovori:
- Postoji priča da su se neka dva brata Ćurića iz Živinica zavadili
radi jedne udovice i da je tu kod modranskog groblja jedan brat ubio drugoga iz
puške; a po turskom zakonu svaki poginuli mora se kopati ondje gdje je poginuo.
Tako je i taj Ćurić ukopan na uriji gdje je poginuo.
Pitao sam kasnije
jednog staroga čovjeka iz sela, on mi je isto tako rekao.
Kad je prošla jesen i minula španjolska,
došle su duge zimske večeri. Za tih dugih večeri meni je palo na pamet da listam
i prebirem Matice mrtvih ne bi li
gdjegod našao zapisani slučaj o braći Ćurićima i o grobu na uriji. Prebiro sam
list po list, godinu po godinu, svezak po svezak. Ne znam koliko sam večeri u
to utrošio. Tražio sam dugo i nije mi bilo uzalud: ko traži naći će - našao sam
i ja. U godini 1849., pod brojem 1288 našao sam upisano ovo: Na dan Uznesenja Marijina umrije Ivan Đurić
iz Dervente, koga je radi nekoga rivalstva olovnom kuglom prostrijelio njegov
rođeni brat. Ivan je više godina živio izopćen iz Crkve te nije primao svetih
sakramenata, nije ih mogao primiti ni na času smrti, jer je na mjestu mrtav
ostao. Ukopan je izvan groblja u Modranu.
To je dakle ono što sam ja tražio i što sam želio naći. To je onaj
koji leži u grobu na uriji. Narodna predaja malo je stvar iskrivila. Mjesto
Đurića iz Dervente, ona je stavila Ćurića iz Živinica: Ovo je lako razumjeti:
Đurića u našem kraju nije bilo (taj Ivan Đurić mora biti neka pridošlica), dok
je Ćurića u Živinicama bilo od davnine. Zato je narodna predaja lako uzela
Ćurića iz Živinica mjesto nepoznatog prezimena Đurića iz Dervente. Međutim,
predaja je vjerno sačuvala ono što je glavno: Da je brat ubio brata, da ga je
ubio iz puške i da je ubijeni ukopan izvan groblja. Matica mrtvih ne spominje
udovice, koju predaja navodi, ali naglašuje da je među braćom postojalo neko
rivalstvo pa bi lako moglo biti da je to rivalstvo bilo radi neke ženske. Pokop
izvan groblja nije uslijedio samo po turskom zakonu, već i po crkvenom. Taj je,
naime, Đurić bio izopćen iz Crkve, pa se je po crkvenom zakonu morao kopati
izvan vjernih, jer ko ne pripada Crkvi živ, ne pripada ni mrtav.
Za vrijeme drugoga svjetskoga rata pokazala se potreba da se
modransko groblje proširi. I proširili su ga, naravno, na uriju. Uhvaćen je u
groblje veći dio urije pa je uhvaćen i onaj grob nesretnoga Ivana Đurića. Za
nekoliko godina stvorilo se oko njegova groba mnoštvo drugih grobova i njegov
se grob izgubio među tim grobovima. Vjerojatno je prekopan da se za njega danas
više ne zna. Šteta, da se ta uspomena izgubila, ipak je to jedna zraka naše
prošlosti pa makar i tamna bila.