Kultura i baština

Hrvatska narodna nošnja derventskoga kraja, prema klasifikaciji koju prave etnolozi, spada u narodnu nošnju tzv. pravih Posavaca, za razliku od one brđanske, koja je karakteristična za područje od Johovca prema Tesliću. Počev od sela Komarice, Johovca, Plehana, pa preko Dervente do Save  - oko Bosankoga Broda i Šamca (dakle: s lijeve strane rijeke Bosne) - rasprostire se jedna nošnja, nešto drugačija od one u Brđana, mada obje ove nošnje pripadaju jednom tipu.   

Iako kraj oko Dervente nije sasvim ravan već brežuljkast, osobito južni dio, nošnja iz tih sela ne razlikuje se ni u čemu od ravne doline oko Broda, koju pak narod oko Dervente smatra pravom Posavinom, a sebe ubraja u Brđe. Ali kako se njihova nošnja ne razlikuje od prave posavske, po tome ih se ubroja u prave Posavce.   

Ovakva muška i ženska nošnja prostirala se sve do Save kod Bos. Broda, u se­lima Donje Kolibe, Sijekovac, Žeravac itd. Sela, pak, istočno od Broda uza Savu, sve do Bos. Šamca i oko Odžaka, imaju u svojoj starinskoj nošnji većih sličnosti s onom na desnoj strani Bosne.   

Hrvatska narodna nošnja u ovom dijelu Posavine sačuvala se u svakodnevnoj upotrebi do drugog svjetskog rata; nakon toga ostala je u uporabi samo kod žena, dok su se muškarci počeli oblačiti građanski. Danas nošnju oblače uglavnom samo članovi folklornih skupina, a pravi se od tvorničkih materijala te se sve više i izgledom udaljava od one starinske originalne nošnje.   

Da bismo barem u bilješkama sačuvali uspomenu na starinsku hrvatsku narodnu nošnju derventskoga kraja, polužili smo se dijelom adaptiranoga teksta znanstvenog rada gđe. Zorislave Čulić Narodna nošnja u Posavini, objavljenoga u Glasniku Zemaljskog muzeja iz Sarajeva godine 1957.         


                  ŽENSKA NARODNA NOŠNJA     

Nekada je hrvatska starinska ženska nošnja bila potpuno jednaka i oko Dervente i oko Broda do Šamca. Današnja nošnja ostala je samo oko Dervente najbliža onoj starinskoj, dok su sela oko Broda i Šamca na lijevoj i na desnoj strani Bosne uza Savu pomalo primala način oblačenja iz susjednlh posavskih krajeva Hrvatske.   

Da bi se stekao barem površan uvid u osebujnost ženske narodne nošnje, potrebno se zaustaviti na svakome pojedinome dijelu nošnje:   
Košulja  Tkanica  Pregača  Čerma, gunj, zagarija  Čarape i obuća Krpice, krpe i marame      

        
Košulja   

Glavni i najkićeniji dio ženske nošnje, kao i drugdje, jest košulja. Ona se izrađivala od različitog materijala: lana, konoplje, pamuka. Košulja za svaki dan šila se obično od čistog lanenog platna, govorilo se: lan po lanu. Osim takvih, nosile su se i one od miješanog platna (lan i pamuk).   

Platno se šaralo već u tkanju u vidu raznih pruga, kvadratića i sl. Ako su se tkale poprečne uske pruge, to je strikulja, a na uzdužne — šarena pređa. Od čistog pamuka može biti pamučna strikulja, jedeklija (vrsta uzvođa) i bor (na okanca ili kvadratiće). Jedeklija i bor bilo je najlepše tkanje i istodobno naj­teže. Pamuk se mogao protkati svilom, pa je to onda bila svilanica.   

Košulja je još nosila naziv i po vezu koji se na njoj izvodi, te je bila: vezenka, jumačenka, mrka i crvena sa nači­nom, a ako je bila od kupovnog platna (što je u novije vrijeme gotovo isključivo u upotrebi), to je šifunjača. Prije nego se sašije, platno se bojilo u jakom rastvoru plavila za rublje, tako da je ko­šulja imala plavu boju.   

Veza i ukrasa na košulji ima mnogo, naročito kod djevojaka i mladih žena. Naj­više se cijenilo jumačenje, tj. izvođenje šara utkivanjem na dasku, od raznobojnog pamuka ili svile. Ovakva košulja zove se jumačenka. Može se za šaranje uzeti i samo jedna boja, crvena ili crna, i onda se košulja zove crvena ili mrka jumačenka. Pored utkivanja, šare su se vezle i rukom, i to je bila vezenka. Šare su geometrijski stilizirane, vegetabilne (biljke,cvjetovi) ili pak životinjske: konjak, lozani, čakmak, cvijo, grančica, žabica i sl. 

Način je također jedna vrsta utkivanja šara pamukom u boji, samo što je površina šare više čupava, dok je kod jumačenja glatka.   

Šare na košulji izvode se uvijek uz rub rukava, niz skute pozadi, na jaki i prsima i po dnu košulje. Pored veza rukom rađenog, u novije vrijeme našivaju se kupovne vrpce i čipke raznog oblika. Po samom rubu skuta i rukava radi se čipka od pamučnog konca tzv. marvič, i to iglom heklaricom ili marvičlijom, kako su je zvali.   

Raz­rez na prsima, koji seže sve do struka, sastavi se do određene visine spletom ili rašivom od pamučnog konca. Razlika između spleta i rašiva je u tome što se prvi radi iglom heklaricom, a drugi šivaćom iglom. Ovakav rašiv može se izradili i na ru­kavima umjesto veza. Obično se onda ispod njega podmetne crveno platno, da bi šare na rašivu došle više do izraza. Šare na marviču, spletu i rašivu mogu također biti razli­čite. Tako imaju: marvič borani, srcaš, kera po kera; a rašiv i splet: dimit, sklopac, lozani, repašić, klopo itd.   

Kroj košulje takav je da su bogato nabrane oko vrata i u struku pozadi.   Kad se žena ruši, tj. kad je u žalosti za nekim pokojnim iz rodbine, nosi potpuno bijelu košulju, bez marviča i veza, ne plavi je nimalo. U novije vrijeme nosila se u žalosti košulja od kupovnog platna amerikana, koje su zavali šuško.  


Tkanica  

Košulja se opasuje tkanicom, uskim pojasom svetlijih boja, najviše crvene, bijele i vešplave. Kako joj samo ime govori, tkanica se tka od obojene vune i pri tkanju šara različitim načinima: boranim, na sklopice (rombične) ili na rebarca (zupčaste).  


Pregača 

Po košulji se opasuje pregača od vune u boji, tkana djagonalno. Pregača može biti tkana i samo na uzdužne pruge; tada je zovu jednim kra­jem tkana. Obično je nose starije žene u žalosti. Ako se tka još i sa poprečnim pru­gama preko uzdužnih, to je pritkivana pregača.   
Pri dnu se pregača šara, odnosno jumači obično kupovnom vunicom raznih boja, najviše crvenom. Šare su iste kao i na košulji. Ispod jumaka na pregači prišije se opletena traka od crvene vune, vezena bijelim bopcima. To je splet na pregači.   

Okolo se ukrasi potkićem s dugim vunenim resama. Pregača se opaše i njen desni ili ljevi kraj podigne i zadjene za tkanicu.  

Rušna pregača, tj. za žalost, zove se još i bijela iako je od tamnijih boja, ali bez ikakvih šara.   

Djevojke i mlade žene protkivaju svoje pre­gače i srmom.   

Poslije drugog svjetskog rata sve više ulazi u upotrebu i kupovni tvornički materijal. Tako su se pojavile kecelje od crnoga glota. Drugi materijal za kecelju se nije upotrebljavao. Ovo se nosilo uglavnom radnim danom, dok se blagdanom nosila starinska nošnja. Kasnije je kecelja prevladala i kao nedjeljno ruho, a pregača samo u svečanim prilikama. Danas se u nastupima folklornih skupina koristi uglavnom samo pregača.     


Čerma, gunj i zagarija  
   
Preko košulje i devojke i žene oblače čermu od crnog ili bijelog sukna. To je sukneni kaput ili ogrtač dug do koljena, bez rukava, sprijeda otvoren, bez dugmadi.   

Bijela čerma bila je vrlo rijetka i imale su je samo bogatije žene. Ona se krojila od kupovnog šajaka i bila je kroja kao i crna, samo se ukrašavala oko vrata izrezanom crnom čohom. Crna čerma je od domaćeg valjanog sukna, bez ikakvih ukrasa i veza .   

Zimi se preko svega nosio ogrtač gunj, nešto duži od čerme, od crnoga valjanog sukna, dugih ru­kava, također bez veza.   

Za svečane prilike mlade osobe nosile su vrlo nakićeni gunj, tzv. zagariju, od bugarskog sukna. Zagarija je vezena srmenim i crnim gajtanom, zehom i šljokicama. Veoma su se cijenile i nije ih imala svaka devojka ili žena, već samo imuć­nije. Danas se mogu doista rijetko vidjeti. 

U novije vrijeme poprimljen je kod žena običaj nošenja šarenog kožnog jeleka, obrubljena krznom. Žene su ga nosile zimi umjesto čerme ili ispod nje. Kožušak je bio našaran šljokicama, ogledalicima i ukrasima izrezanim od kože različitih boja. Običaj je preuzet iz prekosavskih krajeva, odakle su kožušci i nabavljani. 


Čarape i obuća 

Na nogama su i žene i djevojke nosile čarape od raznobojne vune, s cvjetnim šarama. Čarape su bile ponekad ukrašene i perlama (bopcima). Rušne čarape bile su tamni­jih boja. Pletu se na pet igala. Odavno su rijetko u upotrebi.   

Obuća se sastojala od opanaka raznih oblika. Najstariji su putravci od sirove kože, zatim tokaši i kljunaši. Prve su izrađivali majstori u Derventi od žute i crvene kože, iz jednog komada, s kapcima, izrezani na svjećice. Kljunaši su bili kao srbijanski, s kljunom navrh prstiju, a donošeni su iz od Doboja i Tuzle. Pored ovih, nošeni su i slavonski opanci, od crne kože, s dubokim kapcima, a kupovani su u Slavonskom Brodu. Ovakvi se odavno ne mogu naći u kombinaciji narodne nošnje.  Neko vrijeme su nošeni i gumeni opanci, ali su se rano – odmah poslije I. svjetskog rata počele nositi cipele, grubo i ručno rađene.   


Krpice, krpe i marame   

Nošnja na glavi je, kao i svuda, različita kod djevojaka i žena.   

Do svoje desete godine djevojčica je ranije nosila krpicu s velikom crvenom kitom od svile na čelu. Od 10. do 17. godine, tj. dok ne stigne za udaju, krpica na glavi imala je bijelu svilenu kitu, a posle toga, odnosno kad devojka sazri za udaju, nosi opet krpicu s crvenom kitom, i to samo kad se nakiti blagdanima.   

Radnim danom nosila se obična kupovna marama, ranije od domaćeg platna. Ako je djevojka u žalosti, nosi krpicu bez ukrasa, tj. bez marviča i načina ili od bijelog kupovnog amerikana. Kita na krpici je u tom slu­čaju uvijek bila od bijele svile.   

Češljanje za krpicu bilo je nasred glave. Radnim danom djevojka je dijelila kosu sa strane, a pletenice omotavala oko glave. Preko glave onda poveže običnu bijelu maramu. Kasnije su se nosile kupovne ma­rame raznih boja, koje se povežu pozadi.   

Nošnja na glavi udane žene bila je složenija od djevojačke. Žena dijeli kosu po sredini glave i plete u dvije pletenice, koje omota oko glave. Zatim ispod pletenica stavi košnjak, vrstu tankog kotura napravljenog od platna. Tada se na glavu stavlja krpa.   

Krpa se tka od pamuka u obliku dugog platna, istom tehnikom kao i košulja. Najviše se cijene borane krpe. Po krajevima se krpa jumači opet istim šarama kao i košulja. I ona se plavi zajedno sa košuljom.   

Žena krpu prebacuje preko glave. Pre­bacivanje može biti dvojako: poklopački  i na rog. Prvi je ustvari starinski način nošenja krpe i prakticirale su ga jedino starije žene.   

Prebacivanje krpe, osobito na rog, veoma je složeno i to ne zna svaka žena. Krpa se najpre previje napola i okrene naopako, pa se ne stavlja prvo na tjeme, već se ispod kose na potiljku podmetne i po­diže sa strane iza ušiju do tjemena. Onda se prvo na lijevoj strani pričvrsti za košnjak i prebaci dalje na desnu stranu; kod lijevog uha napravi se jedan nabor, tzv. pero. Sada se prebaci desna strana krpe na lijevu i također napravi jedno pero kod desnog uha, a krpa pričvrsti opet iglom za košnjak. Prebačeni kraj na lijevoj strani previja se po dužini napola i opet prebaci na desnu, te se tako napravi rog. Ako se ovaj kraj krpe ne previje napola po dužini, već onako ravan samo prebaci, to jc onda po­klopački prebačena krpa. 

Kad je žena u žalosti, ne prebacuje uopće ponovo ovaj kraj, već ga pusti da pada niz leđa. U žalosti je krpa bez šara i ne plavi se.        


                  MUŠKA NARODNA NOŠNJA   


Muška narodna nošnja se i u derventskom kraju prva izgubila iz svakodnevne upotrebe. Još dugo nakon što su žene svakodnevno ili barem blagdanima nosile narodnu nošnju, mladići su već nosili isključivo građansko odijelo, a onda ubrzo i svi stariji muškarci.   

Platno muške nošnje uglavnom se nije razlikovalo od onoga od kojega je krojena ženska nošnja. Nije bilo velike razlike ni u jumačenju i vezenju, osim po karakteritičnim mjestima gdje se jumak ili vez stavljao.   

Nošnja se vremenom mijenjala u nekim detaljima, a najviše promjena pretrpjeli su elementi obuće i pokrivala za glavu. Karakteristično je i djelomično ujedinjavanje elemenata tipičnih za starosjedilačke Šokce (platnene hlače – gaće) i onih došljaka iz Hercegovine i Dalmacije (suknene čakšire, kubure za pojasom). Ovi posljednji elementi su, međutim, rano izašli iz upotrebe, tako da ih danas više nitko ne ubraja u mušku narodnu nošnju.   

Za pravi uvid, potrebno je predstaviti pojedinačno svaki karakteristični dio muške narodne nošnje:  
Košulja  Gaće  Tkanica  Čerma, fermen i gunj  Čarape i obuća  Fes ili šešir  Torbak i peškir Čakšire i kubure    


Košulja
  
Starinska muška nošnja bila je isto tako bogato ukrašena vezom, kao i ženska. To se prvenstvno odnosi na košulju, koja je tkana od istog platna kao i ženska, također plavljenog. 

Čak se ona i po kroju ne razlikuje mnogo od ženske, jedino je kraća. Duga je do iznad koljena, nabrana (rozana) bogato oko vrata i otraga u struku. Vez je po dnu košulje, oko vrata i na rukavima. Jedina razlika između muške i ženske je u tome što muška nema veza u ramenima, niti načina, već se obično prišijc crna traka s jumakom, čipka i marvič.  


Gaće   

U muškoj narodnoj nošnji gaćama se zove ono što se danas razumijeva kao hlače. Muške gaće su od istog platna kao i košulja, bogato ukrašenih nogavica po dnu, vezom i marvičem. Nogavice su duge i uske, a imaju manji tur. Ljeti su se obično nosile samo gaće i košulja, i to košulja preko gaća. Gaće su se također plavile.   


Tkanica
    
Oko pasa se opasuje široka tkanica od raznobojne vune, koja na oba kraja ima duge rese sa okruglim vunenim kiticama, koje padaju na bedra kad se tkanica opaše. Ovakve tkanice nosili su većinom momci, dok su kod starijih bile bez kitica.   


Čerma, fermen i gunj   

Preko košulje oblačila se radnim danom suknena čerma, a blagdanom čermica ili fermen. Čerma je ustvari kratak gunjić od valjanog sukna, bez rukava. Čermica i fermen su od crne čohe, vezeni svilenim gajtanom i zehom. Siromašniji ljudi nosili su i blagdanom suknene čerme, a ne fermen ili čermicu. Zimi su oblačili gunj od istog materijala. 
    

Čarape i obuća

Muške čarape bile su jednako tako bogato šarane i vezene vunicom i bopcima kao i ženske. I obuća je bila jednaka ženskoj: najprije opanci, kožni pa gumeni, a poslije prvog svjetskog rata ustalile su se cipele koje su ručno pravili postolari u gradovima, ali negdje i u selima.     

Fes ili šešir 
   
Na glavi su se u starini nosili isključivo fesovi tamne višnjeve boje. Zimi se oko fesa omotavao vuneni krmez - šal. Kasnije su u upotrebu ušli šeširi bez točno utvrđenog oblika.     


Torbak i peškir

Preko ramena prebacivali su momci šarene torbake tkane od vune, s kapkom koji je bio bogato ukrašen jumakom od vunice, najviše crvene. Kapak je uokolo potkićen resama od iste vunice.   
Pored torbaka, momci su nosili za pasom kićene ručnike, koji su više služili za ukras negoli za brisanje. Peškiri, jer taj se turcizam isključivo upotrebljavao, bili su od crveno-bijelog pa­muka, jumačeni pamukom i svilom. Provlačili su ga kroz otvor rukava na fermenu ili kroz tkanicu. Oni koji su bili veći kicoši nosili su i po dva peškira, sa svake strane po jedan.

      
Čakšire i kubure
  
Zimi su se nekad nosile suknene hlače, zvane čakšire. Ranije su bile bijele kao ženske bijele čerme, optočene crnim gajtanom oko džepova i niz šavove. Kasnije su se bojile u crno, a bilo je pojava da oni bogatiji nose čakšire od čohe modre ili crne, ukrašene crvenim gajtanom, kao i oni s desne strane Bosne.   

I u derventskom su kraju muškarci nekad davno nosili oko pasa preko tkanice kožni bensilah s priborom za pušenje, nožem i kuburama. No, to se davno izobičajilo i danas to više nitko ne uključuje u karakteristične odlike hrvatske narodne nošnje derventskoga kraja.