IZ OSOBNOG ALBUMA: Tri slike i jedna fotografija
Jozefina Krajinović Dautbegović
Noć poodmakla. Čujem kako tata, koji spava na kraju do ceste, hrče, onako potiho. Daleko glasovi. Momci se odnekud vraćaju. Odjednom s nekog dalekog brijega dopire otegnuta pjesma: Vene trava vene djetelina, veneš i ti curo materina. Tetke se došaptavaju, govore imena mladića, pogađaju glasove, znaju čiji su po mjestu odakle dopiru, znaju i gdje su momci bili.
SLIKA 1.
Vruće je ovih dana gotovo isto kao neke davne godine pred Derventski
„vašer“.
Mi djeca smo na feriju kod bake. Kad bih morala u dvije riječi opisati to
vrijeme, sad poslije toliko godina, napisala bih: čista radost.
Ali ljetni dani
su dugi, ima još puno do vašera pa brojimo. Teku sporo. Mi nestrpljivi. A dotle
treba jesti, rasti, spavati, prati ruke, noge.
Kod bake se nije ništa drugo
moralo. Lažem. Moralo se moliti Bogu. Zapravo, ona se molila za nas više puta
dnevno, mi smo samo spočetka malo naglas, malo poluglasno, malo nikako. Ali
moralo se ići na Pozdrav Gospi. Zapravo, nije se moralo, ali tko bi baki odbio
kad ona izabere jedno, prvo koje joj padne u vidno polje, pa kaže:
- E, danas ćeš ti sa svojom babom, jel da? I gleda ravno u mene.
A vruće,
grozno vruće i moram se prije toga umiti, počešljati, obući u „misnu“
haljinicu, obuti sandale. Ali tko bi baki rekao neću.
Njezina bijela košulja
miriše na jabuke iz tetkine udžere. Bijelu maramu zvanu „krpa“ prebacila „na
rog“. Meni se čini malo bećarski, malo nemarno, originalnije, slobodnije nego
druge žene. To sada kažem po sjećanju. Tad bih rekla drukčije, bilo bi nakrivo.
Starija braća govore: baba uvijek nakrivi krpu kad popije dvije rakijice i
smiju se. Baka danas nije popila nijednu, a „krpa“ joj svejedno nakrivo. Nema
to veze, mislim.
Baka žuri uzbrdo da izmoli koji očenaš prije službenog početka. Trčkaram za
njom. Ona usput svraća u šumicu i otkida granje s drveća i to ono najlisnatije.
Gledam je začuđeno. U granama još puno soka, ne lome se tako lako, ona se bori.
Dotle joj čuvam bijelu poveliku „mušku“ maramicu kojom povremeno maše kao
lepezom, briše lice, vrat...
- Šta će ti te grane?
- Kako šta će mi? Boraćati, pravim sebi lâd iznad glave da mi ne proključa
mozak.
Evo i tebi jedna, usput se branim i od mušica, ljute su kao i uvijek pred
kišu.
Baka malo moli, malo priča sa mnom. Pozdrav Gospi traje veoma dugo, meni se
strašno spava, znoj mi se na haljinici nije osušio pa mi hladno po leđima. Baba
gleda molim li se, ja mrmljam sebi u bradu, samo po pola očenaša. Drugi dio,
nisam baš sigurna kako ide pa se ne upuštam. Imam samo pet godina i znadem
slova.
SLIKA 2.
Noć prije „vašera“, strašna vrućina. Puno nas je u bakinoj kući. Baka je
rekla kako će biti najbolje da svi spavamo vani, rasprostrt će „strože“ ispod
grožđa. Tetke se zgledaju i krišom došaptavaju. Mi djeca uzbuđeni. Nikad nismo
spavali vani. Imam pet godina. Moje mjesto je između dviju tetaka koje imaju
osamnaest – dvadeset godina.
I vani je vruće. Bakina kuća je pokraj ceste. Mjesečina, cesta se bijeli i
vijuga i nestaje iza okuke, uzbrdo. Šutimo, pokatkad se prevrćemo, nitko još
nije uspio zaspati. Na mjesečini sjene duge, nestvarne, lelujave. Malo me strah
„prikaza“. Tetke mirišu na bosiljak i kaloper. Preko moje glave se
sporazumijevaju dodirima prstiju, nekim znakovima koje ne mogu odgonetnuti,
smiju se bezglasno, osjećam kako im se tijelo trese od zatomljenog smijeha.
Noć poodmakla. Čujem kako tata, koji spava na kraju do ceste, hrče, onako
potiho.
Daleko glasovi. Momci se odnekud vraćaju. Odjednom s nekog dalekog brijega
dopire otegnuta pjesma: Vene trava vene djetelina, veneš i ti curo
materina.
Tetke se došaptavaju, govore imena mladića, pogađaju glasove,
znaju čiji su po mjestu odakle dopiru, znaju i gdje su momci bili. Ona plava, s
moje desne strane, uzdiše i gura rukom, opet preko moje glave, onu drugu i
šapuće:
– Čuješ li ga samo što mi poručuje.
Druga šuti. Nisam znala da se pjesmom nekome može nešto poručiti. Mislim da
plava tetka plače.
– Kanulo mi je nešto na obraz, kažem.
– Spavaj, to je noćna rosa s grožđa, kaže prigušeno.
Između tetaka je strašno vruće. Čini mi se da poslije one momačke dvoglasne
pjesme iz njih izbija vrelina. Sad više ne mirišu na bosiljak i kaloper nego
nekako kao kad na cestu padne ljetni pljusak.
- Spavaj, sad će svanuti, ako se ne naspavaš nećeš moći na vašer, kaže ona
druga tetka. Plava šuti i diše plitko i ubrzano. I ja dišem plitko, mislim da
se tako lakše zaspi.
Tata me budi u zoru, već odjeven viče:
- Tko se ne spremi za pet minuta, ostaje kod kuće.
Skačem. Baka kaže da se
nikuda ne ide bez doručka. Mama umiva mene. Stariji se umivaju sami, polijevaju
jedni drugima iza kuće. Tetke unose posteljinu u kuću, spremaju košare s
hranom, prekrivaju ih bijelim krpama i odnose na kola. Volovi upregnuti žvaču.
Stariji brat kaže da preživaju. Ja ne znam što to znači. Ne pitam.
SLIKA 3.
Put se otegnuo, kad upitam kad ćemo stići, svi kažu uskoro, samo ti spavaj.
Malo se bojim da me neće probuditi, ali spavam sklupčana na sijenu preko kojega
su bile prebačene ponjave. Budi me strašna buka.
- Stigli smo, kaže tata i skida me s kola.
Baka traži najdeblji hlad i govori kako smo trebali još više poraniti, sva
su bolja mjesta gotovo zauzeta. Mama s tetkama prostire ponjave u hladu između
kola i nekog omanjeg drveta. Skidaju košare s jelom.
Buka je nepodnošljiva. Glasovi, glazba, izvikivanje. Šarenilo, šatori,
vrtuljci „lančare“, konjići koji se okreću i kaskaju. Slatkiši, šareni bomboni,
brda lubenica, glasovi, pjesma, muzika. Ništa ne čujem. Tata viče:
- Nikuda bez mene, da se ne pogubite.
To važi samo za mene. Ostali su već bili i znaju. Stariji brat traži novaca
da ide na „lančaru“. Tata vadi novac i kaže:
- Da te nisam vidio na onoj što odbacuje.
Brat ga ne gleda. Šuti.
- Čuješ li što sam rekao!
- Dobro, kaže i nestaje u masi.
Plava tetka vodi moju stariju sestru u „kuću straha“.
- Hoću i ja, kažem.
- Ti nećeš, ti se svega bojiš pa da mi po čitavu noć plačeš.
- Ići će ona sa mnom na konjiće, tješi me tata.
- Ručak je u podne, viče baka.
Tata mi usput kupuje šarene lizalice, svilene bombone, konjići su
raznobojni. Sjedam na žutog.
Iz šatora dopire nepodnošljivo glasna muzika. Na razastrtim pultovima
prodaje se pečeno meso, izvikuju cijene, hvale „robu“, mašu rukama tjerajući
muhe.
Prašina. Moje nove sandale su gotovo sasvim bijele od prašine. Muti mi se
u glavi i ruke su mi ljepljive od slatkiša. I oznojene.
Tata kupuje veliku
lubenicu, jedva je nosi i čuva da mu ne isklizne.
Mama i baka su rasprostrle bijele krpe i servirale ručak. Meni je muka od
samog pogleda na jelo.
Dolazi starija sestra s tetkom. Sestra je blijeda.
Uplašila se, kaže tetka. Mama se malo ljuti na tetku.
- Nisam se uplašila samo me je na kraju mlatnula po licu neka crna krpa.
- Otkud znaš da je crna kad je u Kući straha mrak, smije se tetka.
Dolazi i brat s lančare. Pozelenio. Staje s druge strane kola, volovi su
ispregnuti ne znam gdje su, sigurno „preživaju“. Brat povraća, ispočetka blijedožuto pa zeleno.
- Znao sam, kaže tata. Bio je na onoj što odbacuje. A ja, budala, kupio
ovoliku lubenicu.
- Ti si kriv, što nisi pazio na djecu, kaže mama i umiva brata usput mu
kvaseći vrat.
Oko mene se sve šareni i okreće.
I JEDNA PRAVA FOTOGRAFIJA
To je, koliko ja znam, moja najstarija fotografija. Na njoj nas je petero:
mama, tata, starija sestra, mlađi brat i ja. Netko nas je fotografirao na
verandi stambene austrougarske zgrade u kojoj smo stanovali kad sam imala sedam
godina. Naš stan je u prizemlju. Zapravo nas je šestero ali se to na
fotografiji ne vidi. Moja najmlađa sestra, stara jedva petnaestak dana, leži u
svome novom bijelom krevetiću u sobi.
Mama i tata su, kako i priliči ozbiljnim obiteljskim fotografijama, u
sredini i sjede. Sestra i ja stojimo sa strana, ona s mamine, ja s tatine
strane. Mlađi brat stoji u sredini između njih dvoje naslonjen laktom na tatino
koljeno. Na sebi ima „špilhozne“ tj. kratke hlačice s tregerima koji su
prekriženi na leđima. Košuljica mu je utrpana u hlače, ali nekako na brzinu, pa
su krajevi izvučeni. On ima četiri godine i zaboravio je zakopčati „šlic“. Tata
je to mjesto kasnije zatamnio tintoplavom olovkom. Tata je u željezničarskoj
uniformi, uspravan, „važan“. Fotografija je u smeđem tonu. Mama drži ruke mirno
položene u krilu. Na njoj je „vinova“ haljina (boje višnje) s bijelom šlinganom
kragnicom.
E, na toj slici je najvažnija razlika između mene i moje starije sestre.
Razlika je morala biti vidljiva i „uživo“ i na fotografiji. Ona je već
djevojčica, ima deset godina, ravno podrezanu i uredno počešljanu kosu. Njezina
haljinica je ista kao i moja, crvena s cvjetnim motivima. Ali, razlika postoji;
njezina haljinica je ispod koljena, njezina haljinica je dugih rukava. No na
njezin užas, a moje veselje, obje imaju „bubi“ kragnice. Sestra stoji lijepo,
jednu nogu malo isturila naprijed, ruke mirno vise niz tijelo. Na licu jedva
primjetan „monaliza“-smješak. Mora se priznati, zauzela je lijepu „pozu“.
E, sad ja. Na meni onakva ista haljinica, ali iznad koljena. Moja haljinica
je kratkih rukava, ja ne gledam ravno u aparat kao sestra, nego gledam kako je
ona stala, pa su mi oči „pobjegle“sasvim ulijevo. Moja kosa je isto podšišana
ali je razbarušena, pramenovi su „neposlušni“, a onaj najkovrčaviji dio oko
čela skupljen je u kiku i zavezan sa strane. Sestrine noge su vitke, ravne.
Moje su krive, s kvrgavim koljencima koja se vide ispod kraće haljinice. I moje
ruke također vise niz tijelo, ali se i na slici vide da su nemirne. Usta su mi
široko razvučena u vragolast osmijeh. Zapravo, svi imamo nekakav osmijeh,
valjda je onaj što slika toga trena rekao „ptičica“, ali moj je najširi.
Kad gledam tu sliku, uvijek mi je veoma žao što i najmlađa sestre nije s
nama jer na poleđini slike piše: juni 1955. Netko od nas je još dopisao: Mara
ima jedan mjesec i plače u sobi.
I još nešto o haljinicama. To mi je bila jedina crvena haljinica u životu i
jedina ista kao i sestrina.