Kultura i baština

Otprilike tri kilometra daleko od župne crkve Krista Kralja na Ceru, uza sami put što vodi prema župi Prnjavor-Sočanica, na raskrižju puta za zaseok Perići stoji neveliko groblje koje zajednički dijele ove dvije župe, mada se ono nalazi na teritoriju Cera. Groblje ima zanimljivo ime „Kamenje“, lijepo je ograđeno, otprilike u sredini prostora povelika je grobna kapela a oko nje nepravilno raspoređeni grobovi okićeni spomenicima uglavnom novije izrade. 

Starih kamenih spomenika, kakvih još uvijek ima u priličnom broju po grobljima u Modranu, na Plehanu ili na Bubanu ovdje nema, ali zato uza samu ogradu prema zapadu ispod razračvane lipe i nevelika hrastova stabla gotovo nezamjetne samuju kamene stele, njih ukupno četiri, za koje se sa sigurnošću može reći da su najstariji sačuvani spomenici čitavoga derventskoga kraja koje je moguće približno precizno datirati. Moguće je zbog toga što je na jednome od njih uklesan podatak da je podignut u vrijeme carevanja Sulejmana Veličanstvenog, a to zanači u 16. stoljeću.    

U narodnoj usmenoj predaji postoji legenda o groblju „Kamenje“ kao o tzv. svatovskom groblju, gdje su se sukobili dvoji svatovi i gdje je devetoro svata poginulo i ukopano, što je otprilike stalna potka priče o svatovskim grobljima, kojih ima na sve strane, pa čak jedno nedaleko u Crnči na mjestu Bučani. Istraživač narodnog sjećanja o lokalitetima povijesnih spomenika u derventskom kraju dr. Vlajko Palavestra bilježi u svojoj studiji „Historijska narodna predanja u okolini Dervente“ kako su se od ovih grobova „grobne oznake sve donedavno mogle vidjeti „. To znači da se tim spomenicima trag izgubio i da oni nemaju veze sa postojećim stećcima u groblju Kamenje, koje on potom obrađuje kao posebnu nezavisnu temu, nevezanu za legendu o svatovskom groblju.    

Zanimljivo da Palavestra spominje samo dvije kamene stele iako ih na nekropoli ima najmanje četiri, a za  spomenik kojemu na rubnome dijelu stoji uklesan natpis pisan bosančicom kaže: „Ovo je do sada najstariji poznati nadgrobni spomenik u derventskom kraju koji možemo okvirno datirati“ i dalje: „S mnogo vjerovatnoće i njih možemo pripisati starijem stanovništvu, tj. onom sloju koji je sela u okolini Dervente naseljavao prije velikih seoba u prekosavske krajeve.“

Većina onih čija se ukopna mjesta danas nalaze u groblju „Kamenje“ vjerojatno i ne zna da u tom groblju postoje ovi spomenici a kamoli da su toliko vrijedni. Natpis na najvećoj steli pisan je starim bosanskim pismom, koje danas ni učeni ljudi ne znaju čitati, pa nije čudo da su spomenici ostali ne samo na rubu groblja nego i na rubu pozornosti i pažnje. Prepušteni su nemilosrđu prirode, koja je usred njih zasadila bujnu lipu i stamen hrast, a ni ljudsko milosrđe nije ih do kraja poštedjelo, jer su se noviji grobovi i spomenici opasno približili nekropoli unoseći se u sveti prostor koji je trebalo ostavljati netaknutim, jer je ovdje doista riječ o spomenicima nulte kategorije, vrjednijim od svih spomenika u groblju „Kamenje“ zajedno. Uostalom, groblje je zasigurno upravo po njima dobilo svoje zanimljivo ime, budući da se i na nekim drugim mjestima po Bosni nekropole sa stećicima nazivaju kamenje, kamenovi... 
   
A što piše na najvećem i najbolje očuvanom spomeniku? Natpis je dijelom oštećen, a poznati arhelog dr. Marko Vego u svojoj studiji „Zbornik srednjovjekovnih natpisa BiH“ u 4. knjizi donosi preslik ovoga natpisa i svoje čitanje (transkripiciju) uklesanog teksta:  „Ovdje leži Mitran Vuk..n..vić na svojoj baštini za cara Sulimana“.    

U vrijeme turskog osvajanja derventski kraj je pripadao Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu s glavnim središtem u gradu Doboru, koji su Turci uspjeli osvojiti tek 1536., deset godina nakon mohačke bitke i osam godina nakon pada Jajca. Natpis „u doba cara Sulimana“ nedvojbeno govori da stećak potječe iz 16. stoljeća, ali ga se ne može datirati prije 1520. godine, jer je tek tada sultan Sulejman nastupio na vlast, niti poslije 1566., kada je umro pod Sigetom. Nije, naravno, mogao nastati ni prije 1536. dok Turci nisu osvojili ovaj kraj, nego vjerojatno bliže polovici preostaloga tridesetogodišnjeg sultanova vladanja, kada se među stanovništvom već ustalila svijest da su sada pod vlašću „cara Sulimana“.    

Oblik imena „Suliman“, umjesto Sulejman, bio je uobičajen u  hrvatskoj literaturi, o čemu svjedoči Gundulićev ep „Osman“, u kojem se djed mladog sultana Osmana naziva „Suliman“, a fra Andrija Kačić-Miočić u svom djelu "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" jednu pjesmu naslovljava „Pisma od bana Zrinušića i cara Sulimana„.    

Tekst na stećku u Mišincima, kao i svi drugi tekstovi na stećcima u Bosni i Hercegovini i rubovima Dalmacije i Srbije pisan je „bosančicom“, pismom koje se naziva i „hrvatska" odnosno "zapadna ćirilica“ a nastalo od elemenata glagoljice, ćirilice i latinice. Bosančicom se, kao službenim pismom, služila bosanska vlastela, a bosanski franjevci su je čuvali i njegovali sve do konca 19. stoljeća. Dio sačuvanih najstarijih matica u arhivu plehanskog samostana, osim na latinskom jeziku, pisan je ovim autohtonim pismom na narodnom jeziku. 

Prvi podaci o stanovništvu derventskoga kraja, sačuvani u turskim defterima, potječu iz 1570. godine i u njima se, uz druga naselja, spominje mezra Kosmadanje ili Kuzmadanj, što je – po imenu sv. Kuzme i Damjana -  bio naziv za katoličku župu. Iz nje je u vrijeme bečkoga rata (1683–1699) župnik fra Juro Turbić izveo  5300 katolika u prekosavske krajeve, a provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Pavlović u svom izviješću u Rim 1623. godine ovu župu naziva Mišinci, a ime Kosmadanje stavlja u zagradu. 

Stećci u groblju Kamenje pripadaju, dakle, vremenu kada je na tom teritoriju postojala katolička župa Kosmadanje ili Kuzmadanj, vremenu kada su još postojali tragovi staroga stanovništva pa i starih plemenitaških obitelji. Nije, naime, iskjučeno da je stećak s bosaničkim natpisom spomenik nekoga plemenitaša nižega ranga iz 16. stoljeća, jer se u tekstu spominje da je pokojnik pokopan „na svojoj baštini“, što je karakterističan zapis na mogim stećcima ispod kojih leže članovi bosanskoga plemstva.

Ime Mitran, koje ne zvuči baš katolički, ne treba zbunjivati, jer je tek Tridentski sabor 1545.-1563. u Katoličkoj crkvi donio odredbu da se imena daju prema kršćanskim svecima a ne prema narodnim tradicijama. Pravoslavna crkva to nikada nije tražila od svojih vjernika, a sprovođenje tridentskih odluka u Bosni je, čini se, bilo revnije negoli u Hercegovini i Dalmaciji, jer su ondje i dan-danas među katolicima uobičajena imena Duško, Gojko, Živko, Rajko, Sveto, Radoslav, Bogdan...   

No, bez obzira čiji su spomenici i tko je pod njima pokopan, oni su – bez ikakve sumnje – zaista spomenici nulte kategorije, to znači nedodirljivi, i treba ih obilježiti i zaštititi da ih ne bi ugrožavala ni priroda ni ljudi, koji bi u neznanju o čemu se radi mogli uz njih kopati nove grobove mada u drugim dijelovima groblja ima za to i više nego dovoljno mjesta. Dapače, spomenike treba čuvati i njegovati kao malo vode na dlanu i pokazivati ih svakome tko zna cijeniti starinu i kulturnu baštinu. A ovdje je doista riječ o starini, jer već skoro pet stoljeća stoje „na svojoj baštini“ i jedinstven su kulturni pojavak, jer se na jednome od njih nalazi prvi pisani zapis u kamenu u derventskom kraju i šire.