Poznato je da kroz Derventu teče Ukrna,
kako narod običava to ime izgovarati. Šta je to Ukrina? Je li rijeka ili rječica? Je li potok, potočić,
potočuljak?
Ona je, ustvari, sve to. Kada nadođu duge ljetne žege i suše, nje
gotovo nestane. Ostane od nje samo mali jarak kud protječe ono preostale matice. Ta se matica na više mjesta
razlijeva u strane i tako pravi nekoliko manjih-većih zaljeva. Te vode jedva
dosta je za kupanje brojnoj derventskoj djeci te mnogobrojnim guskama i patkama
vrijednih derventskih domaćica. U tim prilikama Ukrina nije ni potok, kamoli
rijeka: ona je tada potočuljak.
No kada izbanu jake kiše, veliki pljuskovi, prolomi oblaka ili kada
nadođe naglo topljenje snijega po okolini, tada Ukrna nabuja, osili se,
pobjesni i razlije se od brodske ceste čak do Babina brda i Begluka. U to
vrijeme ona je sličnija Dunavu negoli Ukrni. Tada nadvisuje samu sebe, tad nije
rijeka već rječina.
Naravno, gdje je rijeka, tu moraju ili bar trebaju biti i mostovi.
Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija
pripovijeda kako je Bog stvorio zemlju svuda ravnu, svuda prohodnu, bez ikakvih
zapreka. Ali su đavli svojim kandžama iskopali rijeke, potoke, kanale, načinili
brda i planine, a to zato da ljudi ne mogu jedni drugima dolaziti, da se ne
mogu sastajati, da se među ljudima ne može stvarati bratstvo, prijateljstvo,
jedinstvo. I zato je svega toga nestalo među ljudima. Međutim, došli su anđeli
pa su ljude naučili kako će praviti mostove preko rijeka i raznih voda. Tako su
se ljudi opet počeli sastajati i među ljudima se ponovno stvorilo bratstvo i prijateljstvo.
Dervenćane nije trebao anđeo učiti kako se pravi most. U to su
vrijeme ljudi imali iskustva za sve pa i za gradnju mostova. U davno vrijeme
Dervenćani su sagradili most preko Ukrne. Taj se most nalazio na sjevernozapadnom
dijelu Dervente, ispod današnje pravoslavne crkve. Bio je vas od drveta:
stupovi u vodi, grede, posici, pod, perde sa strana – sve je bilo od drveta.
Taj je most bio jedina veza između Velike Dervente s desne strane Ukrne i Male
Dervente s lijevu stranu. Bio je dosta širok, mogla su se na njemu dva voza
razmiliti, te je bio potpuno dovoljan za ondašnji promet Dervente.
Kasnije je Austrija sagradila drugi isto drveni most nedaleko od
željezničke stanice. Tako je Derventa imala dva mosta. Nisu joj služili baš za
diku, al’ za promet su odlično služili. Kraljevska Jugoslavija srušila je onaj
novi austrijski most te na njegovu mjestu sagradila drugi moderni, betonski
most. Za rasipa kraljevske Jugoslavije onaj se most našao u velikoj pogibelji: četnici
su ga minirali i htjeli ga razrušiti. No domaći ljudi pripazili su to i
osujetili četničku namjeru. Tako je taj most živ i zdrav unišao u rat 1941.,
ali nažalost nije živ i zdrav iz rata izašao. Uzmičući, Nijemci su 1945.
minirali most i onesposobili ga. Neka današnja vlast uspostavila je taj most i
ponovno ga predala prometu. Današnja je vlast i srušila onaj stari derventski
most, jer je bio već dokrajčio. Tako Derventa danas imade opet jedan most kao i
negda, samo je ovaj mnogo čestitiji od onog dosadašnjega.
Iako je Austrija sagradila na Ukrni drugi bolji most, ipak je onaj
stari most ostao glavna spojka koja je spajala Derventu sa onim njenim dijelom
preko Ukrne, kao i s onim selima sa lijevu stranu Ukrne. Tuda se išlo na sajam,
koji se od pamtivijeka u Derventi držao svakoga četvrtka i to u blizini samoga
mosta. Tuda su mnogi išli na beglučke mlinove, gdje su brže i ljepše mlili nego
drugdje. Tuda se išlo na izlete i šetnje sve do poznatog Ćorlukina salaša.
Napokon, tuda se uglavnom išlo na glasoviti negdašnji derventski vašer, koji je
uvijek počinjao 28. kolovoza i trajao puna tri dana.
Tadašnji derventski vašer bio je zaista vašer u punom smislu. Za
njega se spremalo izdaleka, spremalo svojski, a spremao se i šiš i goliš. Svaki
je gotovo čovjek nešto hranio: neko vola, neko volove, neko kravu ili june,
neko koje krme, neko nekoliko prasadi, neko opet ovcu ili bilo kakvo šilježe,
drugi su vukli viškove svoje hrane, vukli voće i povrće. Šta bilo da bilo, samo
u svakoga mora biti nešto s čime će se pojaviti na vašaru. Domaćice su po
nekoliko dana pred vašer zavodile svojim čeljadima zapovjedni post da tako nakupe što više smoka s čime će na vašar
izaći. Dječaci, koji nit su imali što hraniti niti su mogli smoka prikupiti,
oni su dane i dane pred vašer letali po gajevima, kupili šišku pa je na vašer
ujutro svaki odrasliji dječak vukario šačicu šiške, da to proda i ovašeri.
A kad se došlo na vašer, imalo se šta vidjeti. Veliki marvinski
sajam vas je ispunjen blagom svake vrste – sa blagom što ga narod tu stjerao iz
svih okolišnjih sela pa i iz udaljenijih krajeva. Sve je to stajalo niz Ukrnu i
uz Ukrnu. Na protivnoj strani su trgovačke radnje, tu po improviziranim
dućanima ima robe svake vrste, počev od dječijh igračaka do najozbiljnijih
kućnih alata. Najpuniji su dućani s odijelima i odjevnim predmetima. Tu također
ima svega, počev od begovske fine čohe do seoske habe, te od građanskih
modernih odijela do seoskih gunjeva i zagarija. Uz odijela, naravno, imade i
puno obuće; ima građanskih kundura i cipela, ima i seoskih opanaka, od putravaca
do savremenih toncara. Iza sajma i dućana smještene su okretaljke, koje rade
bez odmora od jutra do sutra. One se vazdan okreću, vrte pa im mi s pravom
kažemo okretaljke, a i Srbijanci s
pravom kažu vrteške.
Posred vašerskoga prostora pregrađeno je više prostranih šatora; to
su gostione privremene, vašerske gostione. One su uvijek pune, a u svakoj od
njih svira i pjeva pokoji ciganski zbor. No, buka i pjesma vašerskog svijeta
često zaglušuje i cigane i njihovu muziku. Najprivlačniji su uvijek vašarski
cirkusi gdje se izvode svakovrsne komedije, o kojima svijet kasnije dugo priča.
Cirkusima je pripadala i menažerija s raznim životinjama, kojih u našoj blizini
ne ima niti se mogu vidjeti, već ovako od vašera do vašera. Tu si mogao vidjeti
devu jednogrbu, devu dvogrbu, dugovratu žirafu, ljamu, vuka; mogao si vidjet
lava sa strašnim očima i još strašnijim zubima; tu stoji i par slonova kojima
svijet neprestano daje kore od lubenica. Tu si još mogao vidjeti divlju mačku,
medvjeda, divlje krmadi, majmuna, udava, raznih stranih ptičurina. Napokon tu
si mogao vidjeti male ljude, patuljke koje svijet jednako zapitkuje što su tako
mali, a njih svaki odgovara: rodio se na suši. Bože, to su ljudi kao i mi, naša
braća, trebali bi s nama zajedno ići kao ljudi s ljudima, kao braća s braćom,
no eto sudbina je učinila da nam oni služe za zabavu isto kao i oni majmuni iz
njihovih krajeva. Kako je to daleko od Dioha Kantara!
Stani malo pa sve to pogledaj! Pogledaj to mnoštvo i ljudi i marve i
robe! Većina je toga prešlo sve preko moga dragog i staroga mosta, jer se vašer
drži u njegovoj blizini. Put što vodi od toga mosta u Derventu bio je dobar,
solidan, čvrst. Ali je imao jednu veliku manu, imade je i danas: jednu veliku
uzbrdicu, koja počima odmah od pravoslavne crkve. Ta je uzbrdica duga,
priprosta i za vožnju jako teška. Tu su uzbrdicu dobro pamtili svi ljudi koji
su tuda kirijali, a još bolje pamtili jadni hajkani koji su tuda terete vukli i
tegarili. Mnogo je hajvana tuda dobilo ljutih batina i bičeva, neki su tu
ostali bez snage, mnogo je pak kiridžija tude dušu potopilo psujuć i nesretnu marvu udarajuć. Derventa nije imala
Društvo za zaštitu životinja.
Jedan poseban slučaj vožnje uz tu obalu vrijedan je da se posebno
spomene – i, evo, spomenut ćemo ga.
Jednoga dana neki Švabo povezao tuda puna kola žakova. Vjerojatno je
vozio iz beglučkih mlinova brašno za grad Derventu. On je, sigurno, znao za tu
obalu, ali je ipak kola pretovario: imao je dobre konje i uzdao se u njih.
Zbilja, konji su išli čvrstim i sigurnim korakom. Ali, taman kad su bili blizu
vrhunca, odjednom su zastali. Švabo je vikao, fućkao, dero se, kleo, mlatio
uzdama, pucketao bičem po zraku, ali konji ni maknuti. Izgubivši svaku nadu
Švabo je nijemo stajao i gledao. U to je naišlo ozgor iz Dervente prema njemu
šest, sedam naših ljudi, sve mladi, jaki momci. Siromah Švabo, ne znajući za
bosansku silinu i obijest, obradova se kad ih je ugledao. On se obrati njima
umilnim i molećim glasom:
- Komšija, malo pomoći! Malo pomoći!
Ko po dogovoru, oni mu odgovoriše u jedan glas:
- Jä, ja, pomöći, pomöći!
Poredali su se s
obe strane kola i prihvatili za lotre. Švabo je uzeo uzde i pogledao preko njih:
svi su zaprli nogama, zategli rukama tobože upiru naprijed gore, a stvarno su
svi tegljili nazad, dolje. Švabo je vikao, krišćao, skakao, bjesnio, uzdama
mlatio – konji su se zbilja napinjali, potezali, iz potkova je vatra sijevala,
al’ sve badava: kola se nisu micala. Švabo pokuša zadnje sredstvo: sastavi konje
bičem, našto konji naglo nasrnuše na lijevu stranu, kola se prebaciše i Švabu
poklopiše. Sreća je za njega bila što kola nisu bila povezana, pa su se žakovi
razletili na sve strane i tako je on ostao živ, a kako mu je bilo leđima i
rebrima, to se nije nikada doznalo, to samo on znade.
Vidjevši naši ljudi šta bi i šta je još moglo biti, uplašili su se.
Ipak su bili pametni da nisu pobjegli. Priletili su, digli kola, digli Švabu,
otresli s njega prašinu, istjerali mu kola na ravan, potovarili žakove sve kako
je i bilo. Tako su se prikazali Švabi kao dobročinitelji i spasitelji. Odlazeći,
Švabo je gledao na naše ljude i klimao glavom u znak zahvalnosti. Je li ikada
doznao za tu obijest i silinu naših ljudi? To ne znamo, nit je to moguće znati.
A oni su znali kasnije prepričavati ovu svoju lakrdiju, koja je lako
mogla prijeći u žalost i tragediju. Prepričavali su to samo u krugu dobrih i
pouzdanih svojih prijatelja, a pričajući uvijek su šaputali. To šaputanje
najbolji je znak da su se osjećali krivim i da su se bojali. Imali su i razloga
da se boje, jer je zbog njihove obijesti lako mogla ostat mrtva glava.