Tko je
Muhamed Kondžić?
Onaj tko ne
zna, na gubitku je, ali to otkrije tek kada sazna za koga nije znao. Upita se:
zar je moguće da glas o nekome tko ovako izvrsno piše, tko je ovako herojski
patio, nije uspio doći do mene, a o toliko polupismenih, nenadarenih, polovnih
i nikakvih ljudi znam sve do u blesave, isprazne sitnice o kojima vrve vijesti
i naslovi! Još k tome kad saznaš da je tako velik i vrijedan književnik bio rod
tvoga zavičaja, stid te bude ponositi se njime, jer to nisi činio na vrijeme,
onda kad je bio živ i kad bi mu iskreno divljenje bilo neizmjerna podrška. No,
uvijek je bilo tako da velikani ne žive za svoje vrijeme, jer vremenu treba da
nadođe, sazori da bi oni u njega mogli uklopiti. Čovjek i književnik o kojem
ćemo ovdje reći nekoliko površnih riječi izazov je svim vremenima.
Rođen 28. rujna
1932. godine u Derventi, ovdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je jezik i književnost i potom se
vratio u rodni grad, gdje najprije radi kao profesor a onda kao novinar. Pišući
u ondašnjim angažiranim lokalnim i tvorničkim novinama i biltenima, mijenjao je
mjesta službovanja i života: Prnjavor,
Slavonski Brod, Tuzla, Travnik... a onda se skrasio u Zenici, gdje je zasnovao obitelj,
dobio sina, stekao stan.
Pisanjem je
zarađivao za život, pisanjem će zaraditi i tragičnu sudbinu. U zeničkim Radničkim novinama objavio je koncem
šezdesetih godina članak poetski sročena naslova: Koga kriju knjige dugovanja. Pisao je u njemu o pronevjerama i to
ne u vrhu države, republike, općine... nego u nekakvoj poljoprivrednoj zadruzi
u Vitezu. Ali u toj nikakvoj temi, niodakle, nizašto pronašao je sebe Prevažni
Netko, koji je bio dovoljno moćan i zao da uništi život onome tko se usudio
progovoriti o nečemu o čemu se ne govori. Nastala je strka, zbrka, ispitivanja,
sumnjičenja... sve to tako karakteristično za takva vremena, i novinar je ostao
bez posla. A ostati bez posla zbog takvih stvari u to doba nije značilo ići
sebi tražiti drugi posao, nego ne dobiti ga nikad i nigdje... jer te nitko ne
smije primiti na posao. Sad si ko gubavac, spao si u kastu nedodirljivih, zato
što si darnuo u osinje gnijezdo.
Što bi u
tome svemu i sa svime time Kondžić mogao biti nego ogorčen?! I što bi mogao pričati
o tome svemu nego loše, i jadati se dozlaboga i ne paziti šta pred kim govori. A
što je mogao time zaraditi nego još žešći progon?! Jer kad te prljave sile
svijeta nepravedno osude, silnom nepravdom drže ako tražiš i tjeraš nekakvu
svoju pravdu. I vrhovnom pravednošću smatraju da te nepravedno do kraja
dokrajče.
Pratili su
ga, upratili, doveli lažne svjedoke, podigli javnost protiv njega, optužili ga 1972.
godine i osudili za kontrarevolucionarnu djelatnost: podrivao je državu i
partiju! A za te stvari suci su tada bili široke ruke u dodjeljivanju godina
robije. Muhamed Kondžić dobio je tri i pol godine.
Robijao ih
je s prkosom do kraja: odbijajući da se žali na presudu, odbijajući da piše
molbu za pomilovanje, odbijajći na koncu i skraćenje zatvora za šest mjeseci.
Ali zatvor mu nije bio najveća robija. Kad čovjeku krene nizbrdo, kao da se sve
sile svijeta udruže da mu život još dodatno poguraju u propast. Ni godina dana
zatvora nije prošla, a javili su mu da mu je sina jedinca pregazio kamion.
Godinu iza toga očajna supruga popela se na najvišu zgradu u Zenici, skočila i
ubila se. Ubrzo iza toga pedantne stanarske vlasti uočile su da on više nije
obiteljski čovjek i da mu ne treba više stan, te je ostao i bez njega.
Kad je na
koncu robije vlastima predao smotuljak svoje robijaške odjeće i koraknuo na
ulicu, ništa na svijetu više nije imao osim ulice. Danovao je po parkovima,
noćevao po ostacima ruševina, a zimi se zavlačio u šahtove, jer je dolje bilo
toplije. Hoj, Bože, tuge i nepravde!
Ali, kao što
svaki novi život sazrijeva u tami i tišini i rađa se u boli, tako se i njegov
književni talent u toj stisci i tmini oslobodio, dokraja iščistio i odjedanput
bljesnuo kao dijamant iz kala. Nitko nije ni slutio što je on sve bilježio po
starim rokovnicima, na svežnjevima listova papira istrgnutih tko zna odakle. To
je bilo vrijedno kudikamo manje pažnje od njega samoga i njegova života – pa se
ni na to nitko nije osvrtao kamoli na njegove papire. Jednostavno: nije
postojao, ni on ni išta njegovo, nigdje ga nije bilo, nigdje osim u tefterima
UDB-e. Samo je njih morila briga za njega, da mu slučajno tko ne bi pomogao.
Onda se
dogodilo nešto nevjerojatno. Sarajevski dnevni list Oslobođenje raspisao je 1976. godine uobičajeni godišnji natječaj
za kratku priču. Kandidati su se prijavljivali anonimno pod šifrom, a mogućnost dokazivanja
identiteta imali su donošenjem kopije teksta koji su poslali na natječaj.
Komisija za izbor najbolje pripovijetke imala je doista mnogo posla da pregleda
velik broj prispjelih radova, njih čak sedam stotina. No, imala je malo muke da
se odluči koje su pripovijetke najbolje. Objavljene su tri šifre za tri prva
mjesta i još dvije šifre pripovijetki koje je Oslobođenje od autora htjelo otkupiti za objavljivanje zato što su bile
istinski dobra književna djela. Kad se konačno razotkrilo autorstvo, javnost je
bila ugodno iznenađena viješću da je svih pet pripovijetki napisao jedan autor,
nekakav Muhamed Kondžić. Ali drugovima iz Oslobođenja
ugodno iznenađenje brzo se pretvorilo u neugodno, čim im je UDB-a javila da je
riječ o narodnom neprijatelju, osuđenom za kontrarevolucionarno djelovanje.
Zato nije
bilo javne dodjele nagrada, zašutjelo se naglo o tom velikom propustu drugova
novinara i, mislilo se: sve će to ponovno prekriti zaborav. No, nije se dugo
moglo skrivati nešto što svojom vrijednošću i talentom nadilazi gotovo sve
ondašnje bosansko-hercegovačko književno stvaralaštvo. Ocjenjujući danas
književni talent Muhameda Kondžića, mnogi se slažu da je pojava njegovih
pripovijetki na anonimnom natječaju bila događaj jednak pojavi Kamenog spavača Maka Dizdara ili romana Derviš i smrt Meše Selimovića. A takve
veličine ne daju se sakriti i zato su i čuvari poretka morali popustiti: Kondžićeva
djela malo pomalo počela su se objavljivati, čak je i neke književne nagrade
smio primiti, među njima i nagradu Društva književnika BiH.
U slijedećih
desetak godina Muhamed Kondžić objavio je sva svoja djela: Noć nema
svjedoka, Sarajevo,
1979; Silicijum front, Sarajevo,
1982; Žive muke, Sarajevo,
1983; Ham - Dagova osveta, Sarajevo,
1984; Uvježbavanje boli, Sarajevo,
1988; Limeni lijes za Salcburg, Zenica,
1989. i Sužnji, zbirka pripovjedaka, Svjetlost. Sarajevo, 1991.
No, kad je
možda pomislio da će još dugo moći svojom plemenitom mišlju popravljati svijet,
jer imao je tada samo 59 godina, iznova je doživio smak svoga svijeta. Sustav
koji mu je zagorčio život složio se odjednom kao kula od karata. O, kakav je to
mogao biti znak nade ranjenom pjesniku da će se sada konačno roditi jedan novi
pravedniji, ljudskiji svijet. Ponadao se, zašto ne, da će netko sada početi
cijeniti njegove muke i nevolje, njegovo herojstvo i stradanje, da će barem
skinuti kapu i reći mašalah! Ali,
jok! Niko ni mukajet. Svi se zabavili lovom na nove položaje i nove izvore
moći. I isti oni koji su ga proganjali na pravdi Boga i osuđivali za rušenje
onoga što je samo do sebe propalo, opet sjede u prvim redovima i čuvaju neke
nove temelje nekog novog sistema upravljanja, odlučivanja, vjerovanja... I
čapaju se međusobno, biju i ubijaju, bez suda i obrane, onako sprsta, odoka,
samo po tome i za to ko si i čiji si.
I puklo je u
njemu iznova, najprije novim prkosom i inatom, pa se usred Zenice očitovao
Hrvatom, neki misle samo zato što to toga trena u tom mjestu nije bilo nimalo
unosno. Potom je jednog ratnog dana napisao pismo Općoj biblioteci u Zenici tražeći
nešto nevjerojatno: da se sve njegove knjige povuku iz opticaja. Budući da to
biblioteka nije učinila, jer nije ni mogla ni znala kako bi, on je 22.
listopada 1994. na trg ispred biblioteke donio sve svoje knjige koje je imao
kod sebe i javno ih spalio. Zaludu sam se
trudio, zaludu pisao i govorio! – mislio je vjerojatno ko starozavjetni
prorok Jona dok je s okupljenim znatiželjnicima gledao kao mu gori ono jedino, najveće
i najdraže što je imao. I sve je izgorjelo, sve što je donio, osim jedne knjige,
koja je usprkos vatri ostala čitava. Bio je to roman Žive muke.
Nepune dvije
godine kasnije, 19. listopada 1996. velika duša velikog pjesnika i patnika
Muhameda Kondžića otišla je u bolji svijet. Umro je u garsonjeri koja mu je
nakon književnih uspjeha bila dana na raspolaganje, sam, neshvaćen do kraja. Na
stolu je ostavio taman toliko novaca da se može platiti pogreb, na kome nikoga
nije bilo osim onih koji profesionalno obavljaju pokope. Bilo mu je tada samo
šezdeset i četiri godine.
Iduće godine
napunit će se dvadeset godina otkako je preminuo književnik kojega bi se možda
s pravom moglo nazvati derventskim
Andrićem. Bio bi red da ga se barem tada po dobru i veličini spomene njegov
rodni grad i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, čijim je članom bio. Nadamo se
da će se to odista dogoditi, ma koliko ispravan i gorak bio onaj Isusov
prigovor njegovim suvremenicima: Dižete spomenike prorocima, a vaši su ih očevi
ubili.