Kultura i baština

‘Nastavi ondje gdje sam ja stao’, reče pjesnik, reći će otac djetetu, reći će graditelj graditeljima. Reče i meni Nihad Hadžihasanović, u to vrijeme profesionalno zaposlen kao kulturni animator, kada sam u proljeće 1985. godine došao kod njega s namjerom da oživim rad literarne družine. Već smo se jedno vrijeme okupljali i znali smo da ispod derventskog neba postoji puno više usamljenih literaraca. 

Naši prethodnici, spomenuti u već objavljenim prilozima, postavili su osnovu i izgradili prepoznatljivo ime “Vihor”; stazu kojom smo mi, nova generacija, zakoračili. Fantastično. Nismo trebali ponovno iznicati. Korijeni su već bili razgranati. Vihor je ponovo proćarlijao Derventom i okolinom. 

Dobili smo vlastiti prostor u tadašnjem Domu kulture, zvanično se registrirali i kao klub ali i kao izdavač. Imali smo svoje prethodnike, koje smo vrlo brzo pronašli i ugostili u njihovoj Derventi. Imali smo biblioteku i bibliotekarke i zavičajnu zbirku. I saznali za Dervenćane koji su pripadali samom vrhu književnosti; imali smo talente i volju i želju da se predstavimo Dervenćanima svojim stvaralaštvom i da budemo predstavnici istih tih Dervenćana izvan Dervente. Imali smo životno podneblje koje nas je prihvatilo, hranilo, podržavalo. 

Ime Književni klub “Vihor” postat će u narednih nekoliko godina renomirana “marka”, čije će knjige biti prisutne u skoro svakoj derventskoj kući, a njegovi članovi svoje stihove govorit će ne samo u Derventi nego i daleko izvan nje. 

U ovom periodu radio sam kao novinar na Radio-Derventi. Radeći svoj posao svakodnevno sam se susretao s novim ljudima, koji su me uvodili u razne sfere života i rada. Poznavanje ljudi i sredine i moja naklonost i vještina u organiziranju omogućili su mi da kreiram i pronađem praktične puteve za afirmiranje pisane riječi i “Vihora”.

Imali smo viziju, imali smo misiju. Znali smo šta hoćemo i kako ćemo pisanu riječ približiti svima. Okupljali smo oko “Vihora” literarce i njihove simpatizere iz vlastite sredine ali i sa širih područja. Poznata i nepoznata imena, renomirani književnici bili su sve češći, rado viđeni gosti. Zajedno s “kulturnjacima” iz drugih oblasti, kojima je Derventa u naše vrijeme bila bogata, predstavljali smo svoje stvaralaštvo. 

Nametali smo se, dali smo se primijetiti, bili smo prisutni. U školama, u tvornicama, u ustanovama. Svoje stihove govorili smo i na korzu. U dane “Vihora”, krajem aprila, zajedno s poetama iz drugih sredina i uz pratnju gitare, izazivali smo Dervenćane, mamili ih da nas poslušaju. Da nas razumiju, doći će samo po sebi. 

Objavljivali smo knjige za koje su dervenski slikari radili ilustracije i naslovne stranice. Na promocijama su svirali derventski muzičari, slikari izlagali, pjevači pjevali…. 

Postali smo magnet koji je privlačio, magnet koji je zračio energiju protkanu nitima ljubavi, dobrote, vjere u bolji svijet. Taj bolji svijet nismo gradili samo u svojoj poeziji nego i kroz naše sveukupne nastupe. Ponudili smo literarnim ptićima toplo gnijezdo u kojem smo se osjećali sigurni, shvaćeni, prihvaćeni, zaštićeni i nadahnuti. Iz “Vihorovog” gnijezda mogli smo slobodno letjeti i uvijek mu se vraćati.

Smatrali smo se obaveznim i pozvanim, a ponajprije počašćenim da smo u okrilju “Vihora” mogli pozvati i predstaviti poznate i priznate derventske ali i druge suvremene autore. 

Književne veličine, naše Dervenćane, za koje mnogi Dervenćani do tada nisu bili ni čuli.   Književni klub “Vihor” je u 1989. i 1990. godine ugostio i derventskoj publici predstavio Muhameda Kondžića. 

U Srednjoškolskom centru o djelu Muhameda Kondžića govorili su književnik Željko Ivanković i pjesnik Diko Hadžimejlić, a sam pisac je pročitao odlomak pripovijetke “Sofra”. 

Promociju Kondžićevog romana “Limeni lijes za Salcburg” je, također u Derventi, u okviru Oktobarskih dana kulture i Mjeseca knjige, organizirao tadašnji Književni klub “Vihor”. Pored Kondžića, gosti su bili i književnici Muris Idrizović i Željko Ivanković. 

Muhamed Kondžić, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, smatran je jednim od najboljih prozaista na jugoslavenskim prostorima. Nikada nije tražio nikakvu nadoknadu ni bilo kakvu nagradu za svoja gostovanja u Derventi. Napisao je i recenziju za moju treću zbirku poezije “Neće biti popravnog” (štampana 1990. g.), na što sam posebno ponosan.    

Alija H. Dubočanin, pjesnik, književnik. Filozof s kojim je svaki razgovor čovječnosti vrijedan. Koliko se osjećaš malim a koliko te taj čovjek uzdigne u visine. Nesebično skromno i veličanstveno. U nekoliko navrata organizirali smo susrete s Dubočaninom, autorom priča, romana, eseja i poezije… Predstavljali smo jednog Dervenćanina Dervenćanima, dok je on sam radije predstavljao književno stvaralaštvo drugih autora.   

Kako bih i sada rado Jakovu Jurišiću taksirao od Dervente do Bijelog Brda i nazad slušajući mu blagi, razgovijetni glas koji je unosio svojevrsni nemir u moju dušu potičući me na nove poduhvate. Čovjek koji je u svom govoru započinjao deset priča “preskačući” s jedne na drugu i sve ih završavao a da se slušalac ni u jednom trenutku ne bi izgubio. Labirint s vodičem. Posljednji predsjednik Udruženja književnika BiH. Poginuo 1993 godine u Sarajevu. Jakov Jurišić, pjesnik, književnik, novinar. Čovjek istine, lijepe riječi i ljubavi.   

Skromnost velikana Izeta Sarajlića, kome sam ponudio autom doći po njega u Sarajevo i autom ga vratiti. Ne, nije bilo potrebno. “Sješću ja u voz do Doboja, pa ako me možeš u Doboju dočekati i vratiti poslije nastupa”. “Ali Vi se nećete vratiti isti dan. Spavat ćete u hotelu, mi ćemo platiti račun”. “Radije vi te novce uložite u knjige.” Tako je i bilo. A novci, eh, novci uglavnom bijahu iz vlastita džepa.           
Ivica Vanja Rorić, Šimo Ešić, Duško Trifunović, Jovica Đurđić, Jozefina Dautbegović, Ismet Bekrić samo su neka od priznatih književnih imena koja su u ovom periodu počesto bili naši gosti ili, bolje reći, svoji na svome.   

A bili smo na dobrom putu da, ne samo spomenuta nego i mnogobrojna druga književna imena, poznata i manje poznata, ugostimo u Derventi. Skromno ali sa srcem.

Da, izložba knjiga derventskih autora u praznoj “Bosninoj” trgovini na korzu (bivša “Batina” trgovina). Svako ko se bilo kojim poslom nađe u centru grada, a u centru se obavljao skoro svaki posao, morao je tuda proći. Već od robne kuće s jedne strane, od ribarnice sa druge strane ili zelene pijace, sjedeći u “Stakleniku” u malom parku nisi mogao a da ne vidiš knjige u izlogu. A nije knjižara, a nije biblioteka. Ogromna dva izloga načičkana brdom knjiga derventskih autora. 

Derventske autore “servirali” smo sugrađanima suptilno, nenametljivo. 

Počesto sam sjedio u “Stakleniku” promatrajući zainteresirane Dervenćane koji su zastajali i upoznavali se s onim što su možda znali, a možda i nisu. 

Ova izložba, kao i mnoge druge aktivnosti, bile su zajedničke s bibliotekom i bibliotekarkama naše generacije. Zdenka Borovica, Marija Pavličević i Nevresa (čijeg se prezimena nažalost ne sjećam). I tako je svaka generacija imala svoje bibliotekarke koje su i profesionalno i srcem uvijek stajale uz vihoraše. Zajedno smo nastojali nabaviti knjige autora našeg podneblja za zavičajnu zbirku, koja je i svojevrsni pregled literarnog stvaralaštva jedne sredine kroz vremena.   

U periodu od 1987. do 1992. godine “Vihor” je štampao 17 knjiga. 

Prva knjiga “Nad Ukrinom Vihor” štampana je povodom 20 godina od osnivanja Kluba. U knjizi su se svojim radovima predstavile generacije vihoraša od osnivača do tadašnjih članova. Susret generacija i susret ideja, što je danas svojevrsni almanah i zapis jednog vremena i vrijednih ljudi. 

Nismo izdavali samo poetsko i prozno stvaralaštvo članova “Vihora”. 

“Život pjesmu tkaje”, zbirka pučkih izvornih pjesama autora braće Begić, Baščovana i tekstovi vihoraša Slavka Pokrajca, moj je projekt kojim sam zabilježio i obilježio pjesničko-muzičko izvorno stvaralaštvo derventskog podneblja. “Zapisali” smo jedno vrijeme, u kome je izvorna muzika stekla status koji ni do dan-danas nije izgubila. Time smo rekli “i ovo je literatura, i ovo je poezija, a ne samo izvorna muzika”. Mislim da smo jedini klub koji je u to vrijeme stvaralaštvo pučkog pjevača uobličio u literarnu formu. 

Isto smo uradili i s knjigom “Otvoreno srce”, u kojoj smo sakupili i objavili literarne i likovne radove učenika osnovnih škola s područja derventske općine. Djeca stvaraoci. U vrijeme kada su samo odrasli pisali za djecu, pojavljuje se knjižica u kojoj djeca pišu i crtaju za odrasle. Samo naslovnu stranicu uradio je odrasli, moj tadašnji kolega, novinar Božo Labus. Fantastičan literarni i likovni odraz dječjeg poimanja svijeta i vlastitog okruženja, iz kojeg će jednog dana biti izgrađen svijet odraslih.     

“Mozak na paši”, aforizmi Vlade Karakaša iz Slavonskog Broda, knjižica je džepnog formata koju smo štampali, između ostalog, i kao nagradu autoru za mnogobrojna sudjelovanja na našim nastupima. Bili su to aktualni aforizmi, koji su se uklapali i dopunjavali našu poeziju i prozu. Znak da nismo zabavljeni samo sobom nego uistinu literarnim stvaralaštvom u bilo kom obliku izražavanja.   

Na likovnoj obradi slikovnice “Doktor vuk” Petra A. Ćosića, koja je dobitnik niza nagrada, radili su učenici derventskog Srednjoškolskog centra pod nadzorom slikara Marija Šošića. 

Okupljanje i uključivanje stvaralaca različitih interesovanja i stilova rađalo je sve boljim i kvalitetnijim plodovima. Da je ovo posavsko podneblje obilovalo talentima, dokaz je i slikovnica “Doktor vuk” Petra A. Ćosića. Za mnoge talente bio je potreban neko da ih okupi, ohrabri i potpomogne. Upravo to, između ostalog, radili su vihoraši u ovom periodu. 

Svjetlo dana ugledale su i jedna ili više knjiga autora: Petra A. Ćosića, Milovana Bjeloševića, Saše Bogdana, Ilije Brkovića, Mile Đekić, Stojana Đekića, Nataše Jovanović, Vlade Karakaša, Franje Miloša, Slavka Pokrajca, Riste Popovića, Sonje Šošić... 

Većina knjiga štampana je u štampariji Zorana Đekića, čovjeka koji nam je nesebično izlazio u susret i zajedno s nama dijelio radost rađanja nove knjige. 

Vihor je ostavio neizbrisiv trag na derventskim prostorima, trag koji će još generacijama biti uočljiv na stazi literarnog stvaralaštva autora derventskog korijena, podneblja, kulture. Derventa je naše zvjezdano nebo. Za svaku zvijezdu dovoljno prostora da baci svoje svjetlo i bude vidljiva među vidljivima. Nismo jedne druge zasjenjivaili nego osvjetljavali. Nikada niko neće moći osporiti ulogu, značenje i rezultate “Vihora” u njegovom 25-godišnjem postojanju. 

*****************

Rat je prekinuo rad “Vihora”, onakvog kakvim su ga zamislili njegovi osnivači a mi mu ponovo dušu i život dali. U periodu od 1985. do 1992. godine okupljali smo i predstavljali autore i njihova djela, derventske bisere.  

Dervenćani, sada na silu rastureni širom svijeta, sakupljaju i trgaju od zaborava literarno i svako drugo umjetničko bogatstvo rodnoga kraja. Biser po biser do prelijepe ogrlice.

Onaj ko iole prati literaturu svjedok je rađanja novih talenata i izrastanju priznatih literarnih stvaralaca, porijeklom Dervenćana, koji sada pod okriljem tuđeg neba negdje u bijelom svijetu stvaraju djela protkana nitima rodnog kraja. Neki od njih prezentiraju svoje stvaralaštvo u svom zavičaju, mnogi opet ne. Zna li Derventa za njih? 

Ulazimo u pedesetu godinu od početka rada “Vihora”. Pri pomisli na to obuzimaju nas sjeta i ponos, jer smo služili knjizi i nikad nismo napravili nešto čega bismo se postidjeli. Na isti način nastavljamo dalje, uvjereni da književna riječ služi čovjeku, oplemenjuje ga i na svoj način mu pomaže da ne zaluta u životu.



Amsterdam, ljeta 2015.