Kultura i baština

Napustili smo konak i prošetali ulicama Dervente i vidjeli slagališta robe, koja bi se mogla razdijeliti na dvije vrste: orijentalnu i englesku. Mnogo mančesterske robe, šefildskih noževa, kašika i drugih potrebnih predmeta stiglo je ovamo iz Engleske preko Trsta. U hanu, u našoj sobi, našli smo, stvarno, četku za kosu s oznakom engleskog proizvođača. 

Pored šljivovice, koju  proizvodi svaka kolibica, suhe šljive su glavni proizvod Dervente i njezine okolice. Ove šljive rastu specijalno u Posavini, predjelu Bosne koji je orubljen Savom. Šljive čine glavni predmet izvoza ove pokrajine i daju godišnji prihod od približno 40.000 lira, a to je skoro osmina njezina ukupnog izvoza. Transportiraju se Savom, a u Trstu se pakiraju u drvene sanduke i odatle stižu do tržišta Zapada, gdje se bosanske šljive, slabije kvalitete, prodaju pod imenom francuskih.

Napustili smo Derventu u 8,30 i prošli pored ruševina staroga grada. Tu se još vide samo tragovi dviju zidina i dviju džamija. Osobito su razorene gradske zidine i jedna džamija. Put nas vodi kroz lijep predjel, preko valovitih brda koja razdvajaju dolinu Save i Bosne. Iza ovih brda vide se u savršeno čistom zraku boje jorgovana konture ponositih planinskih vijenaca. Između brda često nailazimo na udoline i tu nam se otkriva bogata Posavina, raširena ondje u daljini do tamnih obrisa šume i žitorodnih polja. 

Nismo se stalno držali puta, već smo ponegdje skretali prijekim i sporednim stazama i to većinom kroz predjel s rijetkim, razbacanim i međusobno udaljenim kolibicama i zalutalim kukuruzovim površinama. 

Predjel dalje imao je sve divljiji izgled. Prošli smo kroz osamljenu i zakržljalu hrastovu šumu i dalje naprijed preko dugih pojasa otvorene zemlje, udolina sličnih jezeru, ispod šume orahovih stabala, povijenih pod nježnim zagrljajima divlje loze.  

Ali kako je sve to bilo neobično lijepo i raznovrsno! Tužne smreke razigravalo je jato svijetlih leptirova – azurnoplavih, mkožutih, srebrnasto bijelih, crnih i sjajnih kao biser; veličanstvene laste kružile su u kratim letovima i plovile dalje zrakom uzgibanim letom njihovih krila. Čitava priroda upija nektar koji tropsko sunce destilira iz mora vrijesa i paprati, a zrak je već potpuno zasićen nekom suptilnom parom. 

No, leptiri nisu osjećali umor, jer nisu imali na leđima rančeve! I vrlo smo se obradovali što smo se mogli za trenutak skloniti od jake podnevne žege pod krovom maloga hana, koji se zvao Modran. Tu smo se odmorili i osvježili kavom i lubenicom.

Poslije smo prešli uzani pojas zemlje gdje su hrastovi ustupali mjesto zakržljalim bukvama. Pored puta vidjeli smo dva mala nadgrobna kamena. „Hajdučki grobovi!“, izustio  je naš zaptija. Na jednom je bio uklesan latinski a na drugom pravoslavni križ. Ovo su, dakle, kršćanski grobovi. Ali, kakvu su sudbinu dočekali ovi ovdje poginuli? Jesu li prešli u razbojnike da bi ispravili nepodnošljive nepravde? Ili su, možda, bili žrtve nekog nasilja? U Bosni se poginuli sahranjuju redovito pored puta, ondje gdje su i pali. Ovdje su i drugi glavni putovi često obilježeni takvim spomenicima. Ove nagrobne ploče su stare i bez natpisa. 

Sreli smo, dalje, karavan konja, teško natovaren balama, koji se, kao i sve drugo u Bosni, kretao puževim korakom. Dalje smo na desnoj strani doline naišli na udaljeno i razbacano selo Foka (Foča!) i tu primijetili katoličku crkvu. Selo kao da se zagnjurilo i zaklonilo podalje od glavnog puta. Jedna samo kolibica bila je bliže i u njezino malo dvorište uveo nas je zaptija, s namjerom da se opskrbimo s malo hrane. 

Ovdje smo našli ženu kršćanku s malim djetetom. Iznijela je odmah dva već istrošena komada ćilima da bismo sjeli na njih pred kolibicom i svesrdno je nastojala da nam pripremi što bolje jelo. Žurno je pred nas iznijela nekoliko pečenih klipova kukuruza, pet kuhanih jaja, malo kiselog mlijeka, nekoliko skoro zelenih šljiva i malo kukuruznog i raženog kruha. Za sve ovo naplatila je samo jedan groš ili nešto oko dva penija i veoma se iznenadila kad smo taj iznos utrostručili. 

Nemoguće je opisati bijedu kolibice i njezine okoline, iscrpljenu majku i siroto zamazano dijete, jedva nešto bolje dojeveno danas nego onoga dana kad je došlo na svijet. Sve je u kući najbjednije. Pod je od zemlje, a nekoliko kamenova u sredini drže vatru na ognjištu. Iznad vatre obješen je kukast komad drveta i o njemu visi kotao. Jedan mali otvor na krovu služi za izlazak dima, koji je prekrio čađom drvene zidove jednako kao i unutašnjost dimnjaka. Neka niska pregrada je zaklanjala ležaj. U kolibici nije moglo biti svjetla, jer je ono ulazilo jedino kroz vrata, a oni dronjci rašireni za nas vani bili su jedini namještaj.  

Uz kolibicu se nalazila mala šupa, u kojoj nam se pričinilo da ima krava, sjedalo za kokoši i hrpica kukuruza. Ali, koliko malo pripadne raji od nog što obradi vidi se iz veličine koša, koji je ustvari samo ispletena korpa. Međutim, neopisiva i izrazita oskudica bila je najjače izražena istrošenim odijelima, sada obješenim preko ograde. To su bili dronjci bez oblika! Poslije ovog nismo se mnogo čudili što je ostatak kršćanskog sela toliko udaljen od susjednog puta.

Napustili smo ovaj dom bijede i zatim se spuštali u dolinu Bosne niz stazu čiji su rubovi sijali divnim purpurnim grančicama i preljevima veličanstvene boje divlje loze! Oko pet sati sigli smo do malog hana zvanog Radaka (Rudanka?!), koji je udaljen jedan sat od Doboja. Ondje smo svratili i naišli istu udobnost kao i prošle noći. 

Zaptija nas je mnogo zabavljao, jer je pokazivao religiozne skrupule protiveći se tome da uzme seljačko kiselo vino, koje se ovdje može dobiti, ali je zato pio obilne gutljaje rakije, a nije se protivio ni rumu. Međutim, u Doboju, gdje smo dobili crveno slavonsko vino, nestale su odmah sve skrupule...