Kultura i baština

Kada na kulturnoj manifestaciji “Zagrebačke posvete” Goran Matović, organizator poetskog susreta posvećenog te godine Jozefini Dautbegović Krajinović, u pozdravu publici kaže da je riječ o “jednoj od najzanimljivih pjesnikinja druge polovine 20. stoljeća”, a ti znaš da je riječ o ženi rođenoj u Derventi, na Plehanu, spontano bivaš ponosan mada, naravno, ničim nisi pridonio njezinoj veličini, no ujedno i sjetan što vjerojatno 99,9 % rođenih Dervenćana nikad nije ni čulo za nju. 

Imponira kada netko o Jozefini govori kao o trećoj latici trolista najvećih hrvatskih pjesnikinja (Vesna Parun-Vesna Krmpotić-Jozefina Dautbegović) ili kad je uspoređuju sa slavnom poljskom pjesnikinjom Wislawom Szymborskom, ali i bez toga čitatelj njezinih pjesama lako nasluti da je riječ o doista velikoj pjesnikinji pred čijim stihovima ostaneš osupnut jednostavnošću i konciznoću izričaja, dubinom misli i nadahnutim slikama i uvijek snažnom porukom u kojoj ostaješ u šutnji kojom je sposobna bljesnuti samo velika poezija. 

Nije njezino djelo veliko, nego značajno. Nije ona dugo, nego plodno stvarala poeziju iz ničega, iz običnih riječi i svakodnevnih slika. Ali kad ih ona posloži, odbacujući strogo svaku suvišnu riječ, štedeći i na prostoru i na efektima ukrasnih pridjeva, taj post od riječi na čaroban način izrodi se u gozbu smisla koji te ponese, potrese, zaboli, očisti. Netko je jednom rekao kako je najbolji onaj roman za koji pomisliš da bi ga i ti mogao napisati. Mnoge pjesme Jozefine Dautbegović izmame načas iz tebe takvu lažnu pomisao, ali već slijedećeg trena postaješ svjesan kako te samo zanijela veličina i ljepota tuđeg umijeća. 

Jozefina se rodila 24. veljače 1948. godine u Šušnjarima. Oni koji poznaju Plehan, znaju da su Šušnjari veliko selo – dijele se na Gornje i Donje. Gornji započinju gotovo odmah ispod samostana pa idu desnom stranom ceste nedaleko od Crvenog Brda i preko Šestog Kilometra vode sve dolje do ravnice, do Rike. Dio sela u ravnici, do Kuline, Vinogradina i Poljara zove se Donjim Šušnjarima. 
Kuća Jozefinina djeda Mate i bake Jele, rođene Buzar, bila je baš na Plehanu, negdje ondje kod Matkovića sokaka, kod kuća pokojnih Crlje i Petra Kmadže (Akmadžića). Otac joj Jakov i majka Doma, rođena Krištić, imali su sedmero djece, a od Jozefine su bili mlađi brat Marko i sestra Marica, koji su rođeni u željezničkim postajama gdje je Jakov službovao: Marko u postaji Kamen u Modranu, a Marica u jednoj postaji kod Banje Luke.  Zadnja željeznička postaja u kojoj su u Bosni stanovali bila je Kotorsko i potom se obitelj odselila u Slavonski Brod.   

Ondje je Jozefina završavala sve svoje škole – osnovnu, srednju i pedagošku akademiju, ali je - kao i svi drugi tadašnji odseljenici - bila vezana uz mjesto rođenja, uz babu i dida, jer se svaki veći blagdan i praznik provodio kod njih. 

 Po završetku studija dobila je posao u Doboju i ondje sve do rata radila kao nastavnica i kao knjižničarka, te uređivala biblioteku Druga svjetlost i časopis za kulturu Značenja. U to vrijeme objavila je knjige poezije Čemerike (Književni klub “Ivo Andrić”, Doboj, 1979.); Uznesenje (Književni klub “Ivo Andrić”, Doboj, 1985.); i Od Rima do Kapue (Književni klub “Ivo Andrić”, Doboj, 1990.). 

Započeti rat u Doboju prisilio ju je 1992. godine na odlazak u nepoznato i to iskustvo izbjeglištva ostavilo je na nju potresan trag i ujedno izmamilo iz njezina talenta sve njezine najbolje pjesme. 

Zaposlila se u Zagrebu kao voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC, Zagreb) i radila kao arhivistica-dokumentaristica u MDC-u. Do konca svoga kratkog životnoga vijeka objavila je zbirke pjesama Ručak s Poncijem (Meandar, Zagreb, 1994.); Prizori s podnog mozaika (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997.); Božja televizija (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2001.); Vrijeme vrtnih strašila (Buybook, Sarajevo, 2004.); Različite ljubavi, izabrane pjesme, izabrao Tonko Maroević (Konzor, Zagreb, 2004.) i jednu knjigu priča: Čovjek koji je kupovao kuću (Profil, Zagreb, 2006.).

Bila je članica Društva pisaca BiH, Hrvatskog društva pisaca i  Hrvatskog centra PEN. Zastupljena je u svim relevantnim antologijama, a ciklusi njezinih pjesama objavljeni su na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, švedskom, slovenskom i makedonskom jeziku. 

Umrla je iznenada od srčanog udara u šezdeset i prvoj godini života 27. studenoga 2008. godine, ne dočekavši ni jedno veće priznanje za svoje stvaralačke dosege. 

Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj izdao je postuhmno knjigu izabranih pjesama Jozefine Dautbegović “Zadnja bosanska zima” u izboru Envera Kazaza, koji je napisao i predgovor. U knjizi je, simbolično, 61 pjesma Jozefine Dautbegović, jer je živjela 61 godinu, a i naklada knjige je 610 primjeraka. 

-  Pjesme Jozefine Dautbegović nacionalno su poetsko blago, jedno od najsnažnijih i najljepših svjedočanstava boli, teškoća, nepravde, ali i snage, ljubavi, talenta i blagosti u teškim devedesetim godinama  – napisao je Siniša Kekez u prikazu naslovljenom Žena koja je zidala ljepotu.

Dan je bio blag kažu očevici 
kad se bijeli oblak dizao prema nebu 

Prvo se sav križni put  
ne svojom voljom vinuo k nebesima  

Na začelju je Isus po običaju  
sam nosio svoj križ 

Gospa je sa sedam žalosti 
prekrila oči 

S ljiljanom u zubima sveti Anto je tražio
zaboravljenog  
iza teških vrata krstionice  
mladog Boga 

Sveti Marko je odbio iseliti se  
on je patron a u svakom događaju 
moraju postojati svjedoci  
radi vjerodostojnosti priče 

Mozaik iza glavnog oltara na kom su 
milošću autora prikazani utemeljitelji 
samostana 
razgradio se u tisuće raznobojnih 
kamičaka  

Svaki je u ćeliji ponio svijest o tome 
čak i ako autor preživi nikad se neće 
naći 
za istim stolom  
na slici 

Kad je samostan s Plehana selio na 
nebesa  
ostavio je klecalo za one  
koji se na vrijeme pokaju