PJEVALOVAC: Tajna djevojačkog groba
Piše: Mirko Filipović
U selu Pjevalovac, sjeverno od Dervente, uza sami put koji
vodi od Derventskog Luga kroz Kuljenovce i Pjevalovac do regionalnog puta uz
rijeku Savu, nalazi se fenomen koji nadživljava vrijeme i sve nepogode i u
svojoj dugotrajnosti stalno se obnavlja.
Riječ je o tzv. djevojačkom
ili curskom grobu, koji se nalazi na
imanju hrvatske povratnice Marice Sirovina, uza samu njezinu u ratu porušenu pa
obnovljenu kuću. Njezina majka, koja se iz Koraća udala u rod Sirovina, prenijela
joj je legendu o tome grobu, a ona ju je čula od svojih novih ukućana, oni pak od
predaka i tako s koljena na koljeno.
Vrijeme nastanka legende i vrijeme događaja nepoznato je,
kao što su anonimni i akteri priče, ali priča je poznata i na nekim drugim
mjestima u Bosni i Hercegovini, barem u svojim bitnim elementima: djevojka koja
smrću brani svoju čast i zbog toga postaje predmet poštovanja, štovanja pa i
čudesnih djela.
Djevojka je - tako je Marici pričala majka - čuvala blago na
ovoj brdovitoj pjevalovačkoj kosi kada su putem, koji se danas ne koristi ali
mu je stara trasa sačuvana, naišli turski vojnici. Vidjevši je onako lijepu a
samu, uhvatili su je i pokušali nasilu uzeti. Ona se tako silovito opirala da
su je, bijesni, odlučili ubiti. Odsjekli su joj glavu, a glava se otkotrljala
niz brdo i na mjestu gdje se zaustavila progovorila je: Onaj tko posjeti moj
grob u mladu nedjelju prije izlaska sunca ozdravit će od glavobolje ako je ima.
Tu je pokopano i djevojčino tijelo i od tad se grob čuva i štuje i na njemu se
čudesa događaju.
Marica se sjeća da su ljudi,uglavnom katolici, često
dolazili na mjesto groba, ali pojedinačno i privatno. Nije bilo nekoga termina
ili blagdana u godini kada bi se ovdje okupljalo više ljudi ili kada bi se
slavila misa ili neka druga zajednička molitva. A glas o ozdravljenjima od
glavobolje stalno je bio živ.
Grob se nalazio na rubu šumarka, s onu stranu rivine kojom
su otjecale vode nakon kiša i proljetnog otapanja snijega. Nije bio ničim
posebnim obilježen osim križem, koji je netko od vremena do vremena zamjenjivao
kad bi dotadašnji od starosti dotrajao. Tako je bilo do pred sami rat, kada je žena iz Koraća Marija Delija Čolić, u zahvalu za ozdravljenje od glavobolje dok je bila djevojka, podigla novi križ ali i ogradu oko
groba od taraba i posadila smrču iznad groba. Marija sada ima 86 godina i živi u Slavonskom Brodu obrađujući još uvijek svoj cvijetnjak u dvorištu, kojim se ponosi i ona i njezino susjedstvo.
Tarabe su se sačuvale i tijekom rata kada je cijelo selo uništeno i
devastirano a grob nije. Nije ga kasnije bilo teško pronaći i ponovno odlaziti
do njega. Marija je ponovno sve još ljepše obnovila i tako je to trajalo dok
priču o grobu jedne prilike od bjelobrdskog župnika vlč. Željka Marića
nije čuo Stipo Zeba, svećenik ličko-senjske biskupije, rođen u Bijelome Brdu.
Prisjetio se kako je još u djetinjstvu slušao kako ljudi o tome pričaju i
poželio je vidjeti to mjesto. Mislio je da ondje postoji neka kapelica, ali kad
je vidio da se radi samo o obilježenom grobu, odlučio je da će se angažirati da
se nad grobom podigne kapela i da se grob tako obilježi i sačuva za buduća
vremena.
Akcija je ubrzo počela. Prijelaz preko potoka je premošten i
uravnan, podignuta je i opremljena kapelica otvorenog tipa da ljudi u svako
vrijeme slobodno mogu ući u porostor, grob je ukomponiran u pod kapelice iza
oltara i prekriven staklom a na stražnjem zidu postavljena je
slika-reljef koji prikazuje djevojku i napadače. Kapelica je svečano otvorena
zadnje nedjelje mjeseca kolovoza i taj termin je prihvaćen kao budući dan
godišnjeg okupljanja i misnog slavlja na grobu nepoznate svetice.
A svetost i čudesnost djevojačkog groba u Pjevalovcu iskusio je i
sam vlč. Zeba, koji je trenutno župnik zanimljive župe Krasno na vrhu Velebita,
gdje se svetište Gospe od Krasnoga štuje i posjećuje još od 13. stoljeća. Kaže
da je imao česte migrene i s njima se teško nosio, ali otkad je završio
izgradnju kapele nad djevojačkim grobom, glavobolje su prestale. I ne samo
njemu. I njegova sestra je doživjela isti osjećaj ozdravjenja kad je posjetila
grob i molila se na njemu, također i njihova nevjesta rodom iz Johovca.
Iskustvo ozdravljenja od teških glavobolja svjedoči također obitelj
Sirovina, Franjo i Kata, koji su se u svoju kuću u Begluke davno vratili i
ondje već dugo nakon rata žive. Njihova kći je patila od teške migrene i majka
joj je savjetovala da odu do groba u Pjevalovcu. Jedne prilike pošli su glavnom
cestom kroz Dubočac i s te strane ušli u put kroz Pjevalovac polako tražeći
i raspitujući se za mjesto gdje bi bio djevojački grob. Kad su ga našli,
pomolili su se na grobu i pošli svojoj kući. „Nikada više nakon toga – kaže
Kata – moju kćer nije zaboljela glava“. To doista zvuči čudesno.
Čudo je i to što se jedan tako anoniman događaj s bezimenim
akterima tako dugo zadržao u narodnom pamćenju a podloga mu je bio samo jedan
teško primjetljiv grob obilježen običnim drvenim križem. Djevojački grob u
Rami, na Kedžari na Vran planini, bio je obilježan kamenim spomenikom i znalo
se i tko je djevojka (Diva Grabovčeva) i njezin ubojica (Tahir-beg Kopčić) pa
onda i vrijeme kad se događaj dogodio: 17. stoljeće.
Ovdje se pak iz nevjerojatnog pamćenja običnih ljudi rodila i
očuvala vjera u konačnu pobjedu vrline i dobra, koje ima čudesnu snagu i nadživljuje
stoljeća. Zato vrijedi posjetiti djevojački grob u Pjevalovcu i bez glavobolje,
tek onako iz znatiželje.