Kultura i baština

Od svih djelatnosti plehanskoga puka od kojih se živjelo i opstajalo na ovim bregovima i breščićima najglasovitije je postalo i ostalo umijeće klesanja i oblikovanja mlinskoga kamenja, jer se time svojedobno bavila gotovo cjelokupna muška populacja užega plehanskoga kraja. Jedni su znali kamen vaditi, jer ga nije bilo na površini, drugi klesati i oblikovati, treći prodavati diljem bivše države. 

Jedino od te djelatnosti nastalo je i cvjetalo na Plehanu ozbiljno obrtništvo začeto doseljenjem na Plehan obitelji Benac iz okolice Senja a nastavljeno ukorjenjivanjem zanata u domaće stanovništvo i organiziranjem pravih malih rudnika mlinskoga kamena te ustanovljenjem klesarske škole, što su je organizirale komunističke vlasti nakon II. svjetskoga rata. 

Sve to pridonijelo je da se i danas, kada na Plehanu nema niti jednoga aktivnoga kamenara ili klesara, po Internetu znaju prodavati priručni mlinovi s napomenom da je kamenje u njima s Plehana kod Dervente, a u ozbiljnim stručnim studijama o mlinarstvu ili kamenoklesarstvu u Bosni i Hercegovini obavezno se barem u jednoj rečenici spominje i Plehan.  Uostalom, upravo iz te klesarske tradicije izrasle su poznate klesarske tvrtke po Hrvatskoj koje vode Plehančani, a najpoznatija među njima svakako je tvrtka „Klesarstvo Lucić“ iz Svete Nedelje kod Zagreba u vlasništvu Stipe Lucića iz Kovačevaca, koji je i sam započeo kao klesar mlinskoga kamenja na Plehanu.    

Kamen pogodan za pripravu mlinskoga kamenja jest pješčenjak silikatnog sastava, vrlo tvrd, otporan na trenje. U lokalnoj majstorskoj terminologiji razlikovala se grašica ili graša, s malo krupnijim zrnom pijeska od kojeg je sastavljen, i gušćara, koja ima sitna zrnca i gotovo da izgleda kao saljevena. Grašica se opet dijelila na žutu, koja je bila malo mekša, i zelenu, koja je bila najtvrđa. Takva je podjela vrijedila i za gušćaru, koja se u plehanskoj klesarskoj terminologiji znala zvati i krnjinac.

Nalazišta takvoga kamena bila su ograničena. Moglo ga se nešto naći i u dijelu Modrana uz glavnu cestu Doboj-Derventa počevši od raskršća tzv. 6. kilomentra, pa onda uz plehanski put kod Marije Ćućkovice, zatim kod Perića, Matkovića i oko Crljine kuće, pa u donjim Kovačevcima kod kuća Jazvića i kod Fabre, u Bukovcu kod Babija do Zminjaka, oko plehanskoga groblja, u šumi Dolina, kod izvora Jovinac, na samostanskim njivama, u Slatini Martina Curina, u travnjaku Romana Benca uz sokak koji dijeli Kovačevce i Bunar, zatim još niže na nekim Kovačevića njivama i na imanju Miće Principa i okolo njega. Žila mlinske vrste kamena sterala se dalje niz plehanski put do Andrijanića, Paunovića, uz današnje kuće Jerkovića i Ereša, gdje je bio nekada čuveni Ljubonjića majdan, kod Josipa Lenera, oko bunarske škole kod Šituma, zatim među Jerkovićima i do Pleanca među Zubcima, pa čak i ispod Velike prema Stanićima (Juričića njive). Na Mračaju ga je znalo biti ispod Doma po šumi i, malo, u dijelu prema Veljašima.    

Najveći majdani bili su onaj Romana Benca pa Miće Principa a onda redom Jovinac, Dolina, Urije kod Babija, Slatina Martina Filipovića Curina, Andrijanića rovovi, Ljubonjića majdan, pa rovovi Joze Šituma, Mare Pavličince i Barišića majdan u Bunaru.

Ne može se reći da je obrada mlinskoga kamena započela s doseljavanjem na Plehan obitelji Benac. I prije njih se u ovome kraju klesao kamen za mlinove, ali radili su se samo čitavci, tj. cijeli kamen od jednoga dijela. Za takav kamen valjalo je imati na raspolaganju dovoljno velik komad stijene, a sve od čega nije mogla biti oblikovana cjelina nije bilo ni od kakve koristi. Zato je klesara bilo malo i proizvodnja također mala. Ostalo je u sjećanju da su takvu vrstu mlinskoga kamena radili neki klesari iz Velike.    

Braća Benac uveli su inovaciju koja je pomogla da se iole veći komad kamena mogao iskoristiti i zato se proizvodnja naglo počela širiti.  Benci su uveli način sastavljnja cjeline od komada. To je počeo raditi Nikolin i Romanov otac a djeca su nastavila i oni su oformili prve velike klesarske radionice koje su uključivale vađenje, klesanje, oblikovanje i prodaju mlinskoga kamenja. Kasnije im se pridružio također doseljeni zet Frančić, a oda su i domaći majstori, od kojih su mnogi ispekli zanat kod Benaca, sami otvarali svoje klesarske obrte: Jozo Šitum Trčinoga, Jozo Filipović Curin, braća Andrijanići, Andrija Jerković, Drago Ljubonjić, Josip Lener i dr. U novije vrijeme značajniji poduzetnici su bili Mate Matković, braća Ivan i Maćo Šitum, koji su pravili i električne mlinove, Ivan Šitum Trivo, Ivan Jerković, obitelj Perković iz Brezika... Mnogo ih je bilo koji su znali klesati, ali radili su to povremeno između obaveza poljoprivrenih poslova.

Nakon II. svjetskoga rata, vlast je na Mračaju otvorila poduzeće za eksploataciju mlinskoga kamena i oformila zanatsku školu u kojoj se mogla dobiti diploma klesarskog majstora, koja je mnogima pomogla da se pozapošljavaju u poduzećima diljem ondašnje Jugoslavije mada su polagali ispit pred nekim majstorima koji sami nisu imali nikakve diplome, ali su zato imali veliko znanje i umijeće stečeno dugogodišnjim radom.

Mlinski kamenovi pravili su se različitih veličina, počevši od 30 cm prečinika, za žrvanj, pa do 110 cm za veće mlinove (vatrene). Debljina kamena za žrvanj bila je 15 cm a za veće do 40 cm. Jedan mlin mora imati dva kamena: donji i gornji. Gornji je deblji za 10 do 15 cm a donji je bio uglavnom od malo gušćeg kamena. Oba su se pravila na a isti način, to znači od dijelova ili kusaka.    

Jedan mlinski kamen je imao dvije skupine kusaka (komada): nutarnju, koja se zvala prsa, i vanjsku, koja je bila dimenzijama veća. Prsa su se nekada znala praviti i od jednoga dijela a na njima je oblikovana središnja rupa na kamenu promjera 15-20 cm.    

Dijelove jednoga kamena pravilo se i slagalo ovako: na stolu se šestarom iscrtao savršen krug. Potom se klešu kusci, koji su izvana širi a prema unutra sve uži i uži da se mogu složiti u kružni oblik. Kada se kusci slože, vrlo uske fuge se zaliju cementom. Potom se cementom napravi glazura po rubnom dijelu okolo kusaka i s gornje strane gornjega kamena i donje strane donjega kamena pa se sve to ostav da se suše osam dana i više. Potom se pravi željezni obruč (šina) od metalne trake debljine do 2 mm, koja se kupovala u željezarijama u Derventi. Šine se u zadani krug spoje nitnama i potom se nabijaju na složeni kamen posebnim čekćem. Donji kamenovi imali su po dvije šine a gornji i po tri ako su bili veći. Nakon svega slijedi tzv. čišćenje: pravljenje na prsima udubljenja 3 do 4 cm ukoso prema rupi kuda će teći zrnje kako bi dospjelo u prostor među kamenovima i bilo samljeveno.    

Onaj tko postavlja kamenje na licu mjesta ima još dodatnih radova: mora isprobavati kamenje na mlinu jedno sat vremena i uklanjati eventualne neravnine. Zato su često majstori iz radionice koja je pravila kamenje išli svojim klijenitima kući da im ih postave i ugode. Ali neki su za poravnavanje imali u samoj radionici priručni žrvanj s lagerima koji su mogli dizati kamenje i pomicati ih, da ih u potpunosti dotjeraju prije isporuke.

Kad kamenovi krenu u proizvodnju brašna, potrebno ih je samo povremeno posijecati, tj. posebnom alatkom kuckati po površini dijelova među koje dolazi zrnje da bi bili grubi a ne sasvim glatki.

Budući da tek u najnovije vrijeme postoje veliki strojevi za rovanje zemlje (rovokopači) jasno je da se ranije i najdublje majdane moralo iskopati najobičnijim alatom: budakom, krampom i lopatom, a za iznošenje zemlje na površinu i nađenih komada kamenja ili cijepanih dijelova stijene postojale su samo drvene troge (tezgere) i čekrk (vitlo) sa sajlom. Troge su pravljene često tako da ih mogu nositi četri momka odjednom, ali i to je bilo naporno, jer je kamenje bilo teško a zemlja često mokra i blatnjava. Za otkrivanje novog nalazišta kamena po njivama ili u šumama služila je deblja žica koja se zabijala u tlo, a kao poluga za podizanje teških gromada obavezno se morala imati štanga, tj. komad punoga željeza debljine 5-6 cm i dužine do 2 m.    

Za cijepanje kamena, ukoliko se radilo o većoj stijeni, postojali su klinovi pravljeni od okrugloga punog željeza, koji su završetke imali kao dlijeta. Oni su se pomalo nabijali u škace, kako su se nazivalie isklesane udubine duž crte kojom se kamen želi pocijepati u dva dijela. Klinovi se nisu direktno utjeravali u škace, nego su postojale tzv. krpe, limene pločice debele milimetar ili malo više, koje su se pomalo umetale jedna uz drugu na crti budućega rascjepa a klinove se zabijalo između dvije ili nekada i četiri krpe. Zabijati se počne s jednoga kraja jedan po jedan klin, a onda iznova i tako sve dublje i dublje. Samo srednji klin se nije nabijao sve dok svi ostali ne bi dovoljno zategnuli. Tada bi se jednim jačim udarcem u srednji klin rascijepio kamen u potpuno pravilnom obliku. Ako je stijena bila veća, onda su se škace kopale ne samo s gornjeg dijela nego i sa strane. Žuti kamen se se teže cijepao, jer se drobio ako se neoprezno radi, a tvrđi se cijepao kao ledenice. Razumljivo da je cijepanje zahtijevalo veliku umješnost i nije ga mogao svatko tako lako obaviti.    

Za klesanje kamena, odnosno obradu gromada, trebalo je imati špice različitih debljina. One su slične klinovima ili dlijetima, ali na vrhu su zašiljene. Pravile su se od kaljenoga željeza, jer su morale biti otporne i čvrste da bi mogle glodati kvarcni kamen. Postojala je i sjekira napravljena od jednakog materijala za klinove, a njome se ravnala površina kamena. Imala je s obje strane sječivo i bila manjih dimenzija, kao neki veliki čekić.    

Čekić s urezanim zubom na vrhu kojim se udara po šini zvao se nabijač šina i ni za što drugo nije mogao služiti, a štokamber je bio čekić s nazubljenom udarnom površinom kojom se popravlja površina kamena. Za obrađivanje fuga između kusova trebalo je, naravno, imati fanglu i mistriju, a za ocrtavanje oblika kamena poseban šestar, koji je na jednom kraku imao špic što se ubada u centar a drugi kraj je završavao u obliku dlijeta. Na toj strani se uz površinu šestara pridržavala olovka (plajvaz) i njome ocrtavao krug. Majstor klesar trebao je pri ruci imati još samo vinkl da bi mogao sretno dovršiti klesanje, slaganje i dotjerivanje mlinskoga kamena. Dobrom mjastoru trebalo je tri dana da iskleše sve elemente za jedan kamen a sporijem nekih pet dana. A da se u potpunosti dovrši jedan kamen trebalo je i desetak dana.