Nekada je Derventa imala tako prepoznatljivu vizuru da je
nitko ni s jednim drugim gradićem ni u Bosni ni bilo gdje drugdje nije mogao
zamijeniti. Kao i svaki drugi grad, i ona se mogla fotografirati ili slikati s
različitih strana, ali svaki bolji fotograf ili slikar ne bi propustio priliku da
je ovjekovječi iz ulice što s juga od bolnice silazi prema centru grada, jer se
upravo s te strane kočoperila najčudnija zgrada koju je netko u novije doba
izgradio. Bila je uska a visoka katnica, zidana međutim s visokim stilom ukusa,
stručnosti i građevne estetike. Stajala je nasred glavne ulice, tako da ju je
ulica morala s obje strane obilaziti i zvala se Prkos kuća. Nije to bio njezin službeni naziv, ali jest onaj
općepoznati, koji je bio važniji od službenoga.
Prkos kuća nije dobila ime zato što je zasjela nasred ulice
(ulica je takva kakva jest tek kasnije formirana), nego zbog nekog drugog
prkosa i inata. O čemu se radi može se načitati u knjizi Nedžmudina Alagića "Derventa između dva svjetska rata".
Priča o Prkos kući zapravo je priča o dvije derventske
begovske obitelji, Begovićima i Alibegovićima, čije su kuće stajale jedna nasuprot druge uz Brodsku
ulicu, kako je narod zove bez obzira kako se službeno imenovala.
Sada je jedna devastirana, druge nema, a begovski potomci raspršili su se po
svijetu. Ni Prkos kuća između njih
već odavno ne stoji.
Jusuf-beg Begović bio je potomak Mahmut-bega Begovića,
posljednjeg derventskog kapetana iz doba osmanskog carstva. Austrougarska vlast
nije bila ukinula begovat pa su Begovići i dalje imali veliki zemljišni posjed
na području Gornje i Donje Lupljanice, a po gradu velik broj zgrada, stambenih
i poslovnih. Begovska kuća, s lijeve strane glavne ceste što vodi s brda od bolnice,
bila je katnica markantna izgleda, zidana tesanim kamenom. Pred avlijom uz
ulicu imala je u kamen uklesan stolac nalik prijestolju. Kad bi bio besposlen,
na njemu je Jusuf-beg često sjedio, odmarao i promatrao prolaznike.
Hrustem-beg Alibegović imao je posjed u Raščićima, a
prekoputa Begovića bila mu je velika obiteljska kuća, u kojoj je imao trgovinu.
Uz kuću su se nizale magaze sa željeznim vratima, u kojima se skladištila
otkupljena roba i žitarice. Hrustem-beg se bavio trgovinom na veliko te je imao
poslovne veze s drugim veletrogovcima ne samo po Bosni nego sve do Beča i
Trsta.
Begovske obitelji dugo su živjele u uzornoj komšijskoj
slozi, ali jednog dana crv smutnje počeo je nagrizati njihove veze i dobre
odnose. Povod je bila nova obiteljska kuća, koju je počeo graditi Hrustem-beg
Alibegović na svome posjedu ali previše blizu ulici, odnosno previše blizu
Begovića kući.
Jusuf-beg se silno uznemirio zbog pomisli da bi Alibegovići sada
mogli s kata nove kuće kroz svoje prozore gledati u njegovu kuću i kroz njegove
prozore, ne daj Bože, vidjeti njegovu žensku čeljad, što se onda nije smjelo ni
u snu pomisliti.
Kad se dovoljno bijesa u njemu nakupilo, uletio je jednog
dana u Hrustembegovu trgovinu i ljutito mu stavio do znanja da kuća koju gradi
ne bi smjela imati ni jednog prozora prema ulici, odnosno prema Begovića kući. Ali,
kako Derventa nije bila neki od primorskih gradova, koji su još u trinaestom
stoljeću imali gradski statut u kojem su
se propisivale visine zgrada i mjesta gdje smiju gledati prozori, Hrustem-beg
je hladno odbrusio da on gradi modernu kuću po projektu pa ako je projektant
predvidio prozore prema ulici, oni će tu i biti.
Jusuf-begu nije preostalo ništa nego zaprijetiti osvetom. Ali
kakvom? Tko bi mogao u to doba nekome zabraniti da na na svojoj zemlji pravi
kuću kakvu on hoće?! Ipak, nije mu trebalo mnogo mozgati. Palo mu je istog časa
na pamet i zaprijetio je da će i on Hrustem-begu uzvratiti istom mjerom ako
njegovi prozori progledaju gdje ne bi smjeli.
Dugo se nije moglo ni naslutiti
kakvu je to osvetu uvrijeđeni Jusuf-beg smislio i kako će je ostvariti.
U međuvremenu nova kuća Alibegovića ponosno je nikla i protegla
se uza samu ulicu, bacajući s čitava niza prozora prkosne poglede na sve
strane, pa i na kuću uvrijeđenih begovskih komšija. Ali, ne bi toga prkosa za
duga vakta.
Na komadu zemlje koji mu je još preostao do ulice Jusuf-beg uskoro
od tada poznatog austrougarskog arhitekta naruči projekt kuće katnice, izuzetno
uske ali dovoljno visoke da se s njezinih prozora moglo zavirivati u
prostorije Hrustem-begove kuće, a Hrustem-begovi od nove zgrade nisu sad mogli ni vidjeti protivničku komšijsku kuću. Sad se Hrustem-beg imao za šta ljutiti i brže-bolje je
na sve prozore morao dati ugrađivati drvene mušebeke da se bar malo osigura od
mogućih pogleda s ove istinski Prkos kuće,
kako ju je narod odmah prozvao.
Da bi se dodatno osigurao da se nitko neće usuditi dirnuti u
njegov inat, Jusuf-beg je Prkos kuću vrlo brzo uvakufio, prepisao islamskoj
zajednici, znajući da austrijske vlasti u ono doba nisu tako lako dale dirati u ono što
se ticalo vjere.
Zgrada je u prizemlju imala dvije prostorije, gdje su se
smjestile vakufske službe, i jedan toalet. Na katu je bila učionica za mekteb.
Kasnije je vakufska uprava jednu prizemnu prostoriju iznajmila za kavanu, a u njoj
je dugo godina radio poznati kavedžija Huso Kič.
I trajalo je to tako sve do nakon II. svjetskog rata. Prkos
kuća se toliko utkala u lice Dervente da vjerojatno nitko nije mogao ni
pomisliti da bi se itko usudio odatle je brisati.
No, narodilo se tada bilo osobito
hrabrih vizionara, koji su bez po muke bili spremni popravljati povijest,
rušiti staro a da nisu imali ništa novo i bolje ponuditi. Godine 1956. gradska skupština
donijela je odluku da se napravi urbanistički plan grada. Posao je povjeren
Republičkom urbanističkom zavodu u Sarajevu i ondje je nekakav nadobudni arhitekt
došao na ideju da bi se u centru Dervente morala porušiti katolička crkva i Prkos kuća, kako bi se bez njih dobila nekakva
pravilna linija gradskoga jezgra.
Derventski župnik Franjo Momčinović digao je odmah uzbunu i
crkva je spašena, vjerojatno i zato jer bi njezino rušenje bilo prvoklasan
politički problem. Za Prkos kuću,
međutim, nije se imao tko zauzeti osim običnih građana, koji su gunđali, pričali
iza leđa, ali se vlastima nisu smjeli u lice usprotiviti.
Bilo je, kažu,
otvorenog protivljenja u samom odboru koji je trebao donijeti konačnu odluku
o sudbini Prkos kuće. Neki su bili
izričito protiv, ali odluka o rušenju ipak je donesena.
Tko je bio za a
tko protiv, danas je manje važno. No,
ne može se prešutjeti da je zasjedanju odbora nazočio i Esad Alibegović,
izravni Hrustem-begov potomak i da ondje nije šutio, nego se dapače žestoko zalagao
da se Prkos kuća sruši. A služio se
argumentima koji nemaju nikakve veze s arhitekturom, urbanizmom a ni sa zdravom
pameti.
On, begovski izdanak, govorio je okupljenim partijašima kako je Prkos kuća plod feudalnih vremena, koja
su natražna i propala i ne bi trebalo dozvoliti da išta više na ta vremena
podsjeća. Milujući ih po ideološkoj duši razgalio je sve preostale otpore, a
dodatni pečat na odluku sigurno je morala biti činjenica da je Esad-beg bio partizan i da je njegova
tada vrijedila više nego nečijih stotinu.
I tako se Prkos kuća
rastala sa životom.
Je li se Jusuf-beg okretao u grobu, jer njemu na
ahiretu nitko nije mogao bacati ideološki pijesak u oči. Znao je on i vidio golu
istinu da je iz druga Esada izvirivao njegov pradjed Hrustem-beg i da je Hrustem-begov
prkos tako ipak ostao zadnji pa makar sve drugo propalo.
I eto, nažalost, beli je propalo!