Kultura i baština

Groblje Banica, koje se nalazi u župi Bijelo Brdo na desnoj strani puta prema Bos. Dubočcu, jedno je onih starih grobalja koja su ostala na području onih župa koje su iščezle, nestale u vrijeme Velikoga bečkog rata (1683.-1699.). U zapadnom dijelu Bosanske Posavine tada su, primjerice, nestale župa Dubočac, župa Derventa, župa Seočanica i župa Majevac. Najveći broj župljana tih župa iselio je u prekosavska područja, preko rijeke Drave, a neki su stigli i do Budima... 

Neznatan je broj stanovnika ostao i samo mali broj njih se kasnije vratio ili povremeno vraćao. Crkve su pretvorene u ruševine ili izravno rušenjem ili je to kasnije učinilo vrijeme, pa su ostali samo njihovi ostaci, kasnije teško i prepoznatljivi. 

Nekoliko grobalja sačuvalo se jer su i dalje bila ili redovito ili povremeno u uporabi, kao npr. groblje Banica, zatim koraćko groblje, groblje u Modranu, na Plehanu, pa ono staro u Živinicama, koje je u 19. stoljeću bilo povremeno i u uporabi... Ima još nekoliko lokaliteta koji upućuju na ostatke sličnih starih grobalja, pa i znatno starijih od onih grobalja koja su nestala tijekom Bečkoga rata.   

Na groblju Banica, župa Bijelo Brdo, nalaze se dva iznimno zanimljiva grobna spomenika ili dva neobično velika grobna kamena. Oni su vjerojatno među najstarijim spomenicima ove vrste u ovome kraju, pa i šire. Jedinstveni su i neobični po mnogo čemu: blizu su jedan drugomu, oba su izrađena od jednoga komada ili gromade kamena, oba su položena vodoravno. Neobične su dužine, širine, i debljine.   

Evo nekoliko riječi više o jednome od njih:   

Kako sam pretprošloga ljeta obrađivao rukopis T. Josipovića, za njegovu knjigu o Josipovićima (dijelom i o Bijelom Brdu i Bjelobrđanima), pozvao me da odem s njime na groblje Banicu snimiti grobaljsku kapelu, spomenike njegovih Josipovića i druge najstarije spomenike u ovome groblju, te da pokušam pročitati natpis na onome starom grobnom kamenu, spomeniku.   

Kad smo došli, on se zaklonjen uz auto presvukao, obukao stari dobro očuvani radni kombinezon, uzeo u ruke kantu, vodu, nešto sitnijeg alata i odveo me pravo do ovih vjerojatno najstarijih spomenika, koji se nalaze nekako u sredini groblja. Oko njih su drugi spomenici i starijega i novijega datuma i bliže nego što bi trebali biti, možda previše natiskani.   

Najprije je oko ova dva spomenika počupao travu, a onda s kamenih ploča poskidao mahovinu. Na prvi pogled ništa osobito. Ali kad je s kamena metlom pomeo i vodom saprao ostatke zemlje i različita nanosa što ga je tijekom vremena donio i ostavio vjetar, kiše, snjegovi, zime i druga godišnja doba, spomenik se pokazao u svojoj pravoj neobičnosti – i ležećim položajem i veličinom i duljinom i širinom i debljinom, koja se čini većom jer je uronjen u zemlju, a napose s uklesanim križem i tekstom uklesanim u taj isti kamen.   

Kamena ploča toga spomenika duga je 2.150 mm, široka je 700 mm, a debljina ili visina ploče je, koliko se sada može izmjeriti, 350 mm. Ploča je položena vodoravno, pa je i zbog svoje težine i zbog vremena otkada je na grobu čvrsto utonula u zemlju. 

Na jednoj od onih užih strana, a to je u vrijeme kad je spomenik bio postavljen vjerojatno bilo njegovo pročelje, uklesan je križ. Na jednoj strani, onoj duljoj, bočnoj, uklesan je natpis. Većina natpisa, i riječi i slova, i danas je vidljiva i čitljiva.   

Prema zabilješci fra Vjeke Zirduma u knjizi "Plehan i okolica", taj je spomenik 1684. godine postavio provincijal bosanske franjevačke provincije fra Andrija Šipračić svojoj majci. Na spomeniku je pisalo: Fra Andrija Dubočanin Minister Provinciae Bosanske ovi bilig postavi materi svojoj, kćeri hadžije Stipana Margaritića, a ženi Ilije Šipračića na 1684. Taj tekst je Vjekoslav Zirdum preuzeo od Đure Baslera, a ovaj ga je objavio prije pedeset i više godina!   

Natpis je pisan bosančicom ili bosanicom, koju zovu i hrvatskom ili zapadnom ćirilicom. 

Onoga dana kada sam bio na Banici, kada je spomenik bio očišćen, bila je vidljiva i čitljiva većina riječi gornjega natpisa, kao i većina slova pojedinih riječi kako ovdje dolje doslovce slijedi:   
.... MINIST  ....  ....OVI   ...IG   STAVI   MATERI   SVOIOI  (KĆERI)  AČIE  STIPANA MARGARITIĆA  A  ŽENI  ILIE  ŠIPRAČIĆA  NA 1684.   

Vjerojatno bi se kamen mogao i bolje očistiti, možda i kakvim posebnim sredstvom ili pak višekratnim ispiranjem, pa bi se moglo iščitati još neke riječi ili barem slova toga pisma.   

Bosančica, bosanica ili zapadna ćirilica jest pismo kojim su tada pisali bosanski franjevci, neki bosanski begovi i u to doba neki drugi pismeni ljudi u Bosni i oko nje. Mnoge matične knjige u starijim župama, i sto godina nakon postavljanja ovoga spomenika, pisane su tim pismom. I dio najstarije matice na Plehanu, pisan prije skoro 250 godina (druga polovica 18. stoljeća) – napisan je bosanicom. Gotovo dvije cijele i dio treće matične knjige župe Zovik (Brčko) iz toga razdoblja pisan je također tim istim pismom. bosančicom ili bosanicom. Ona se razlikuje od bugarske i srpske ćirilice po primjesama glagoljice i latinice i po posebnom pravopisu.