TRAGOVI USTRAJNOG LITERARNOG ZANOSA
Sjećanje
na rad u Književnom klubu Vihor i derventske književnike, umjetnike i znastvenike
koji su ovo razdoblje obogatili izuzetno plodnim stvaralaštvom
Petar A. Ćosić
Prije nego što pogledam unatrag na svoje djelovanje u Književnom
klubu Vihor u razdoblju od 1971. do
1992. godine, vrijedilo bi se prisjetiti okolnosti koje su tome prethodile i
usput se upustiti u ponovno otkriće mjesta, drukčijega od onoga odakle je
započeo naš put. Ne znam zašto, kada se trebam smjestiti u povijesno udaljen trenutak,
nakon više od dva desetljeća od rastanka s najvažnijim prostorom našega vremena,
na trenutak me obuzme neobično uzbuđenje. Potom se malo smirim, čak i poradujem,
kao da se uvjeravam kako se vlastita memorija nije posve urušila i kako zaborav
može biti samo neko privremeno stanje.
Kako sam ja zapravo dotaknuo svijet Vihora?
Zaokupljenost pisanjem nastala je još tijekom moga školovanja u Modranu, gdje je pokrenut školski list Razvigorac.Ali, najveće zasluge za početke ima moja prva učiteljica Marica Zovko, koja me u rodnoj Gradini naučila pisati prva slova, a uz to u moj život udahnuti svu ljepotu krajolika. Ipak, moj rani literarni zanos nije popuštao ni u početku srednjeg školovanja u Doboju, kada već 1968. godine objavljujem prvu pjesmu Tiho idu u jugoslavenskom dječjem listu Kekec. Potom, 1970. godine svjetlo dana ugledala je i moja skromno opremljena zbirka pjesamaSvitanja u zavičaju, te tako lagano ulazim u avanturu iz koje nikada ne izlazim. O, da, sjećam se da sam dobio cijenu tiskanja knjižice od koje mi se zavrtilo u glavi, pa sam molio direktora dobojskog Grafičara da nešto od toga odradim, a nešto otplatim kad ih prodam, što je na moje veliko zadovoljstvo prihvaćeno. Brzo sam ih rasprodao, i od dijela zarađenog novca kupio maturalno odijelo, a mojoj radosti nije bilo kraja.
Iz toga vremena doista je teško zaboraviti dobojskog književnika Kasima Derakovića, koji je prepoznao taj početnički zanos i otvorio mi prostor u Glasu komuna. Upravo tu, na stranicama regionalnog lista, upoznajem se s pjesmama osnivačaVihora, gdje kasnije objavljujem. Nekako u to vrijeme dolazi i pravo poznanstvo s Ivicom Vanjom Rorićem, jednim od osnivača Vihora, uvijek vedrim, spremnim za šalu i pomoć nama početnicima. Od tada se stalno dopisujemo, posjećujemo i ostajemo doživotni prijatelji.
Također, jedna od ključnih točki moga početka bilo je upoznavanje s Đurom Baslerom, arheologom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji je za vrijeme mojih ljetnih ferija i istraživanja staništa iz kamenog doba na Visokom brdu u Lupljanici, stanovao u našoj obiteljskoj kući u Modranu. Neobično je volio život u seoskom ambijentu i mnogo se zanimao za ljude, pa nije mogao skriti svoje zadovoljstvo kad je od moga oca slučajno otkrio da pišem pjesme. Sjećam se da sam potom cijeloj njegovoj ekipi, a svojoj prvoj publici, iz bilježnice, sramežljivo i uz vidljivu tremu, često čitao svoje prve stihove. Na kraju mi je Đuro darovao knjigu Maka Dizdara Kameni spavač s posvetom autora, što me tada oduševilo i još više zainteresiralo za pisanje.
Uključivanje u
Vihor
Nešto kasnije, po završetku srednje škole, 1971. godine
počinjem raditi u derventskoj bolnici, ali pritom nisam mogao skriti svoju ne malenu
tugu što ovaj put ne nađoh pjesnike vihoraše. Već su otišli svojim životnim
putom i raskrižjima, zbog studija ili posla, ali nas, što će pokazati vrijeme, nikada
nisu zaboravljali. U to vrijeme utješno je bilo što sam zatekao pjesnika Jovu
Miladića, učenika završnog razreda Učiteljske škole, s kojim nastavljam „pjesnikovati“.
U gradu su mnogi i dalje često spominjali Đurđića, Rorića, Lončara i Popovića,
a njihova popularnost tada je bila i izvan granica našega kraja. Koliko se
sjećam, pomalo smo bili i ljubomorni na tu zlatnu generaciju momaka, jer su
svojom poezijom osvojili mnoga derventska ženska srca. Na moju veliku radost,
malo pomalo, ubrzo mi se pridružuju nova imena dragih ljudi koji pišu: Ivo
Jurić, Sead Sejdić, Ljerka Bodružić, Gordana Đukić, Petko Tošić, Ilija Čičak, Vlado
Vencl, Nada Simić, Kosta Radanović, Gordana Stojčić i Katica Marić.
Zavičaj i ljubav su bile ishodišne točke i temelj naše
poezije; poslije su to bili iskoraci i u druga područja. Pjesnici su svoj
zavičaj voljeli, jer nigdje ovakve neobične ljepote i šarma, nigdje takvog
mirisa šuma, žubora Ukrine i potoka te pjeva ptica, kao u nepreglednom prostoru
gdje se skladno izmjenjuju umirujuća posavska nizina i pitomo blago gorje. U
početku, naše pjesme nisu bile samo nešto naše vlastito, već povezane s
najdubljim korijenom našeg trajanja, na kojem ćemo se čvrsto držati ako i toga
svijeta jednoga dana nestane. Sada s neke vremenske distance sve više uviđam da
je tada pjesma bila naše veliko dobro, prostor
gdje duša najdublje diše i početak svakog dubljeg razumijevanja vremena u kojem
smo postojali. Danas su, što se tiče poezije, posve drugačija vremena, ona kao
da izumire, kao da je više i nema…
Tih sedamdesetih godina okupljali smo se u Gradskoj
knjižnici kod knjižničarke Milene Ličine, osobe iznimnih ljudskih vrijednosti
koja nam je darovala svoju ljubav i strpljenje. U to vrijeme nas je podržavao i
arheolog Boris Graljuk, koji je nerijetko tražio da čitamo svoje najnovije
pjesme. I, evo sad mi pade na
pamet, Mića Jovanović, direktor knjižnice, jer me često dok sam pješačio do
posla, na pola kilometra obavještavao miris njegove lule da ću ga sresti. Gostovali
smo u derventskim školama, Modranu, Zavodu za slijepe i na programu Radio-Dervente.
Rado se sjećam jednog dobro posjećenog nastupa Vihora, sredinom sedamdesetih godina u Domu kulture, upravo u
vrijeme objavljivanja moje zbirke pjesama Posavska
raskršća u izdanju Vihora.
Tadašnji vrijedni animator kulture i glazbenik Slavko Olujić uspio nas je okupiti
i pripremiti zanimljivu večer kulture, u kojem je nastupio i naš derventski
glumac Kruno Šarić, te kulturno-umjetnička društva iz Prnjavora i
Dervente.
Iako koncem sedamdesetih godina u književnom životu
Dervente nema spektakularnih događanja, počinje se lagano oblikovati književna
misao i utemeljuje godišnja manifestacija Dani
Vihora, na kojoj ugošćujemo naše stare prijatelje – osnivače Vihora. Bila su to lijepa i nezaboravna
vremena, puna druženja i čitanja naših pjesama u školama derventske općine. Nekima
od ovih manifestacija priključuje se i Nihad Hadžihasanović, slikar i animator
kulture u derventskom Domu kulture.
Ne treba uopće naglašavati koliko su brojni književni
pokušaji bili bitni za derventski kulturni prostor. Iako u kraćem vremenu Vihor formalno nije djelovao, netko od
njegovih članova je uvijek bio tu, u našem gradu, stvarao i njegovao pisanu
riječ zavičaja…Tako se, uz nesebičnu pomoć starih vihoraša i entuzijasta, održavala
duhovna budnost, a u tom vrijednosnom i vremenskom odsječku našega života
pjesmom se mislilo, osjećalo i živjelo. Zato ću biti slobodan ustvrditi da je Vihor kao svojevrsni derventski „genus
loci“ imao svoj kontinuitet u ustrajnom i autentičnom svjedočenju stvaralačkog
zanosa.
Franjo Miloš i
nove generacije poeta
U animaciji književnog života u gradu, kao uostalom i u
drugim kulturnim društvima, kao što već spomenuh, dolazilo je do manjih
zastoja, a jedan takav se dogodio 1985. godine zbog moje zauzetosti
istraživanjima povijesti derventskog zdravstva. Sretna okolnost ipak je bila da
se upravo tada pojavljuje pjesnik Franjo Miloš, koji se ubrzo svim svojim bićem
daje na oblikovanje i transformaciju Vihora, od literarne družine do
respektabilnog Književnog kluba. Od tada imamo svoju prostoriju i stalnu adresu
u Domu kulture, gdje smo se tjedno sastajali, čitali svoje pjesme i vodili ugodne
razgovore o književnosti. Tih osamdesetih godina također nam pristupaju nove
generacije poeta, među kojima su: Slavko Pokrajac, Sonja Šošić, Milovan
Bjelošević, Ljilja Bašić, Suzana Radanović, Nihad Hajdari, Željko Begić, Stojan
Đekić, Nada Milinković, Zvjezdan Majstorović, Azra Tabaković, Jasna Bodružić,
Tomislav Novačić, Rafael Novokmet, Ilija Brković i Maid Hadžihasanović. Spomenut
ću još da smo tada na našim druženjima tražili odgovore na pitanja o
oblikovanju pjesme, bili smo zaljubljenici u stih i riječ, a naš pogled na
stvarnost je ponekada bio skoro djetinji. Ipak, treba zabilježiti da je malo nas
uspijevalo svojim pjesmama „ozavičajiti“ svijet, po čemu bi bili posebni i prepoznatljivi.
Nešto cjelovitija i prezentnija recepcija derventskog
poetskog stvaralaštva postignuta je tek 1986. godine objavom drugog po redu
zbornika pjesama Nad Ukrinom Vihor, u
kojoj su predstavljena 24 autora, stari i novi članovi kluba.
Volimo i danas pamtiti brojne književne večeri i
druženja s afirmiranim književnicima kao što su: Izet Sarajlić, Duško
Trifunović, Muhamed Kondžić, Alija H. Dubočanin, Ranko Pavlović, Željko
Ivanković, Kasim Deraković, Šimo Ešić, Jozefina Dautbegović-Krajinović i Ismet
Bekrić. Svi oni su, dolazeći u naš kraj, ostavljali
snažne poruke, te se rado s nama dalje družili i pri tome hrabrili nas. Nama
je, naravno, sve to jako godilo, jer smo se osjećali kao netko tko je tako
važan za književnost. Ne samo da smo pisali i čitali svoje radove, već smo ih i
objavljivali u poznatim listovima i časopisima kao što su: Odjek, Lica, Naši dani, Oslobođenje, Glas, Glas komuna, Derventski
list, Male novine i Vesela sveska.
U Derventu, članovima Vihora potom stižu i nagrade za uspješna književna ostvarenja,
a pored poezije, neki članovi imaju i druge vrijedne literarne uratke.
Vrijeme
impozantnog stvaralaštva
Sa dvadesetak do sada objavljenih naslova Književnog
kluba Vihor, od kojih većina otpada
na opsegom manje i u tehničkom smislu skromnije zbirke poezije, zasigurno je
jedan od najproduktivnijih razdoblja u generacijskim književnim ostvarenjima u
Derventi. Može se pretpostaviti da je stvaralački kontinuitet i stihovna
produkcija u četvrt stoljeća nastao kao rezultat ustrajnog literarnog zanosa i
autorovog povjerenja u moć riječi. Na našem putu, u toj svojoj rapsodiji
traženja kroz čovjekovu neistraženu dubinu, pridruživali su nam se i derventski
slikari i likovni pedagozi: Izet Đuzel, Nihad Hadžihasanović, Mario Šošić i
Miroslav Suhaj, koji su svojim ilustracijama oplemenjivali naša izdanja. A upravo
oni su kroz likovnu poetiku, čini mi se, možda dublje od nas ušli u bitak
našega podneblja i strastveno ga voljeli. A kako i ne bi, kad je nekoć davno slikarski
dvojac Margo i Riketi, doselivši se iz Graca ovamo, ustvrdio da nigdje u
svijetu, osim u Derventi i Italiji, ne postoji tako lijepo nebo koje ih je
inspiriralo za izradu njihove poznate slike Zvjezdano
nebo.
Da Vihor nije predstavljao samo otočić u književnom životu, svjedoči dostojno
predstavljanje nekih autora, tada i nešto kasnije, u brojnim zbornicima,
antologijama i enciklopedijskim izdanjima. Neki od članova Vihora su vremenom izgradili impresivnu biografiju književnika i
nakladnika. Među njima ima i dobitnika uglednih književnih nagrada, onih koji su
prevodili i bili prevođeni na nekoliko stranih jezika.
Dodamo li ovom zanosu generacija Vihora i uratke književnika, književnih kritičara i ljetopisaca
derventskog kraja: Antu Gardaša,
Muhameda Kondžića, dr. sc. fra Andriju Zirduma, Aliju H. Dubočanina, dr. sc.
Stanišu Tutnjevića, Antu Ćorlukića, dr. sc. Enesa Durakovića, dr. sc. fra Marka
Karamatića, Jakova Jurišića, JozefinuDautbegović-Krajinović i brojne druge, koji
su u to vrijeme stvarali, negdje u blizini ili pak izvan zavičaja, možemo
govoriti o impozantnoj stvaralačkoj pojavnosti koja se u tom vremenu dogodila. Zato
je danas teško pretpostaviti da će se tako nešto, i u približno sličnom
vremenskom okviru, ovdje ponoviti.
Derventski književni identitet, kao zaseban prostor, do
sada nije bio predmetom dubljih istraživanja, iako je nedvojbeno iznimno
zanimljiv. Već je sada znakovit fenomen „derventskih književnika za djecu“,
koji nastaje zahvaljujući golemom osobnom afinitetu i prepoznatljivosti, a daje
značajan doprinos razvoju ove književnosti u BiH.
Dok, kao „živuća arhiva“, osjećamo svoju prolaznost, svojim
sjećanjima želimo dotaknuti upravo to vječno i neprolazno, a što je nastalo iz
znanja i ljubavi, ili pak iz literarne predodređenosti i zanesenosti…
Na kraju, smisao ovoga pogleda je osvijetliti neka događanja
i imena znanih, ali i manje poznatih, vrijednih i marljivih ljudi, koji su dali
svekoliki doprinos književnom životu derventskog kraja. Oni su imali suptilan
osjećaj i začudnu ljudsku ustrajnost, slaviti život kao radost, kao stvaranje…