Napredak

Kultura i baština

TRAGOVI USTRAJNOG LITERARNOG ZANOSA

Sjećanje na rad u Književnom klubu Vihor i derventske književnike, umjetnike i znastvenike koji su ovo razdoblje obogatili izuzetno plodnim stvaralaštvom

Petar A. Ćosić

Petar Cosic - mala.jpg




Prije nego što pogledam unatrag na svoje djelovanje u Književnom klubu Vihor u razdoblju od 1971. do 1992. godine, vrijedilo bi se prisjetiti okolnosti koje su tome prethodile i usput se upustiti u ponovno otkriće mjesta, drukčijega od onoga odakle je započeo naš put. Ne znam zašto, kada se trebam smjestiti u povijesno udaljen trenutak, nakon više od dva desetljeća od rastanka s najvažnijim prostorom našega vremena, na trenutak me obuzme neobično uzbuđenje. Potom se malo smirim, čak i poradujem, kao da se uvjeravam kako se vlastita memorija nije posve urušila i kako zaborav može biti samo neko privremeno stanje. 

Kako sam ja zapravo dotaknuo svijet Vihora?

Zaokupljenost pisanjem nastala je još tijekom moga školovanja u Modranu, gdje je pokrenut školski list Razvigorac.Ali, najveće zasluge za  početke ima moja prva učiteljica Marica Zovko, koja me u rodnoj Gradini naučila pisati prva slova, a uz to u moj život udahnuti svu ljepotu krajolika. Ipak, moj rani literarni zanos nije popuštao ni u početku srednjeg školovanja u Doboju, kada već 1968. godine objavljujem  prvu pjesmu Tiho idu u jugoslavenskom dječjem listu Kekec. Potom, 1970. godine svjetlo dana ugledala je i moja skromno opremljena zbirka pjesamaSvitanja u zavičaju, te tako lagano ulazim u avanturu iz koje nikada ne izlazim. O, da, sjećam se da sam dobio cijenu tiskanja knjižice od koje mi se zavrtilo u glavi, pa sam molio direktora dobojskog Grafičara da nešto od toga odradim, a nešto otplatim kad ih prodam, što je na moje veliko zadovoljstvo prihvaćeno. Brzo sam ih rasprodao, i od dijela zarađenog novca kupio maturalno odijelo, a mojoj radosti nije bilo kraja.  

Iz toga vremena doista je teško zaboraviti dobojskog književnika Kasima Derakovića, koji je prepoznao taj početnički zanos i otvorio mi prostor u Glasu komuna. Upravo tu, na stranicama regionalnog lista, upoznajem se s pjesmama osnivačaVihora, gdje kasnije objavljujem. Nekako u to vrijeme dolazi i pravo poznanstvo s Ivicom Vanjom Rorićem, jednim od osnivača Vihora, uvijek vedrim, spremnim za šalu i pomoć nama početnicima. Od tada se stalno dopisujemo, posjećujemo i ostajemo doživotni prijatelji.  

Također, jedna od ključnih točki moga početka bilo je upoznavanje s Đurom Baslerom, arheologom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji je za vrijeme mojih ljetnih ferija i istraživanja staništa iz kamenog doba na Visokom brdu u Lupljanici, stanovao u našoj obiteljskoj kući u Modranu. Neobično je volio život u seoskom ambijentu i mnogo se zanimao za ljude, pa nije mogao skriti svoje zadovoljstvo kad je od moga oca slučajno otkrio da pišem pjesme. Sjećam se da sam potom cijeloj njegovoj ekipi, a svojoj prvoj publici, iz bilježnice, sramežljivo i uz vidljivu tremu, često čitao svoje prve stihove. Na kraju mi je Đuro darovao knjigu Maka Dizdara Kameni spavač s posvetom autora, što me tada oduševilo i još više zainteresiralo za pisanje. 

Uključivanje u Vihor

Petar mala.jpg



Nešto kasnije, po završetku srednje škole, 1971. godine počinjem raditi u derventskoj bolnici, ali pritom nisam mogao skriti svoju ne malenu tugu što ovaj put ne nađoh pjesnike vihoraše. Već su otišli svojim životnim putom i raskrižjima, zbog studija ili posla, ali nas, što će pokazati vrijeme, nikada nisu zaboravljali. U to vrijeme utješno je bilo što sam zatekao pjesnika Jovu Miladića, učenika završnog razreda Učiteljske škole, s kojim nastavljam „pjesnikovati“. U gradu su mnogi i dalje često spominjali Đurđića, Rorića, Lončara i Popovića, a njihova popularnost tada je bila i izvan granica našega kraja. Koliko se sjećam, pomalo smo bili i ljubomorni na tu zlatnu generaciju momaka, jer su svojom poezijom osvojili mnoga derventska ženska srca. Na moju veliku radost, malo pomalo, ubrzo mi se pridružuju nova imena dragih ljudi koji pišu: Ivo Jurić, Sead Sejdić, Ljerka Bodružić, Gordana Đukić, Petko Tošić, Ilija Čičak, Vlado Vencl, Nada Simić, Kosta Radanović, Gordana Stojčić i Katica Marić. 

Zavičaj i ljubav su bile ishodišne točke i temelj naše poezije; poslije su to bili iskoraci i u druga područja. Pjesnici su svoj zavičaj voljeli, jer nigdje ovakve neobične ljepote i šarma, nigdje takvog mirisa šuma, žubora Ukrine i potoka te pjeva ptica, kao u nepreglednom prostoru gdje se skladno izmjenjuju umirujuća posavska nizina i pitomo blago gorje. U početku, naše pjesme nisu bile samo nešto naše vlastito, već povezane s najdubljim korijenom našeg trajanja, na kojem ćemo se čvrsto držati ako i toga svijeta jednoga dana nestane. Sada s neke vremenske distance sve više uviđam da je tada pjesma bila naše  veliko dobro, prostor gdje duša najdublje diše i početak svakog dubljeg razumijevanja vremena u kojem smo postojali. Danas su, što se tiče poezije, posve drugačija vremena, ona kao da izumire, kao da je više i nema… 

Tih sedamdesetih godina okupljali smo se u Gradskoj knjižnici kod knjižničarke Milene Ličine, osobe iznimnih ljudskih vrijednosti koja nam je darovala svoju ljubav i strpljenje. U to vrijeme nas je podržavao i arheolog Boris Graljuk, koji je nerijetko tražio da čitamo svoje najnovije pjesme. I, evo sad mi pade na pamet, Mića Jovanović, direktor knjižnice, jer me često dok sam pješačio do posla, na pola kilometra obavještavao miris njegove lule da ću ga sresti. Gostovali smo u derventskim školama, Modranu, Zavodu za slijepe i na programu Radio-Dervente. Rado se sjećam jednog dobro posjećenog nastupa Vihora, sredinom sedamdesetih godina u Domu kulture, upravo u vrijeme objavljivanja moje zbirke pjesama Posavska raskršća u izdanju Vihora. Tadašnji vrijedni animator kulture i glazbenik Slavko Olujić uspio nas je okupiti i pripremiti zanimljivu večer kulture, u kojem je nastupio i naš derventski glumac Kruno Šarić, te kulturno-umjetnička društva iz Prnjavora i Dervente.   

Iako koncem sedamdesetih godina u književnom životu Dervente nema spektakularnih događanja, počinje se lagano oblikovati književna misao i utemeljuje godišnja manifestacija Dani Vihora, na kojoj ugošćujemo naše stare prijatelje – osnivače Vihora. Bila su to lijepa i nezaboravna vremena, puna druženja i čitanja naših pjesama u školama derventske općine. Nekima od ovih manifestacija priključuje se i Nihad Hadžihasanović, slikar i animator kulture u derventskom Domu kulture. 

Ne treba uopće naglašavati koliko su brojni književni pokušaji bili bitni za derventski kulturni prostor. Iako u kraćem vremenu Vihor formalno nije djelovao, netko od njegovih članova je uvijek bio tu, u našem gradu, stvarao i njegovao pisanu riječ zavičaja…Tako se, uz nesebičnu pomoć starih vihoraša i entuzijasta, održavala duhovna budnost, a u tom vrijednosnom i vremenskom odsječku našega života pjesmom se mislilo, osjećalo i živjelo. Zato ću biti slobodan ustvrditi da je Vihor kao svojevrsni derventski „genus loci“ imao svoj kontinuitet u ustrajnom i autentičnom svjedočenju stvaralačkog zanosa.

Franjo Miloš i nove generacije poeta

Sl. 4. Dani Vihora,1978. - manja.jpg




U animaciji književnog života u gradu, kao uostalom i u drugim kulturnim društvima, kao što već spomenuh, dolazilo je do manjih zastoja, a jedan takav se dogodio 1985. godine zbog moje zauzetosti istraživanjima povijesti derventskog zdravstva. Sretna okolnost ipak je bila da se upravo tada pojavljuje pjesnik Franjo Miloš, koji se ubrzo svim svojim bićem daje na oblikovanje i transformaciju Vihora, od literarne družine do respektabilnog Književnog kluba. Od tada imamo svoju prostoriju i stalnu adresu u Domu kulture, gdje smo se tjedno sastajali, čitali svoje pjesme i vodili ugodne razgovore o književnosti. Tih osamdesetih godina također nam pristupaju nove generacije poeta, među kojima su: Slavko Pokrajac, Sonja Šošić, Milovan Bjelošević, Ljilja Bašić, Suzana Radanović, Nihad Hajdari, Željko Begić, Stojan Đekić, Nada Milinković, Zvjezdan Majstorović, Azra Tabaković, Jasna Bodružić, Tomislav Novačić, Rafael Novokmet, Ilija Brković i Maid Hadžihasanović. Spomenut ću još da smo tada na našim druženjima tražili odgovore na pitanja o oblikovanju pjesme, bili smo zaljubljenici u stih i riječ, a naš pogled na stvarnost je ponekada bio skoro djetinji. Ipak, treba zabilježiti da je malo nas uspijevalo svojim pjesmama „ozavičajiti“ svijet, po čemu bi bili posebni i  prepoznatljivi. 

Nešto cjelovitija i prezentnija recepcija derventskog poetskog stvaralaštva postignuta je tek 1986. godine objavom drugog po redu zbornika pjesama Nad Ukrinom Vihor, u kojoj su predstavljena 24 autora, stari i novi članovi kluba. 

Volimo i danas pamtiti brojne književne večeri i druženja s afirmiranim književnicima kao što su: Izet Sarajlić, Duško Trifunović, Muhamed Kondžić, Alija H. Dubočanin, Ranko Pavlović, Željko Ivanković, Kasim Deraković, Šimo Ešić, Jozefina Dautbegović-Krajinović i Ismet Bekrić. Svi oni su, dolazeći u naš kraj, ostavljali snažne poruke, te se rado s nama dalje družili i pri tome hrabrili nas. Nama je, naravno, sve to jako godilo, jer smo se osjećali kao netko tko je tako važan za književnost. Ne samo da smo pisali i čitali svoje radove, već smo ih i objavljivali u poznatim listovima i časopisima kao što su: Odjek, Lica, Naši dani, Oslobođenje, Glas, Glas komuna, Derventski list, Male novine i Vesela sveska. U Derventu, članovima Vihora potom stižu i nagrade za uspješna književna ostvarenja, a pored poezije, neki članovi imaju i druge vrijedne literarne uratke.

Vrijeme impozantnog stvaralaštva

Sl. 5. Dani Vihora, 1979. - manja.jpg




Sa dvadesetak do sada objavljenih naslova Književnog kluba Vihor, od kojih većina otpada na opsegom manje i u tehničkom smislu skromnije zbirke poezije, zasigurno je jedan od najproduktivnijih razdoblja u generacijskim književnim ostvarenjima u Derventi. Može se pretpostaviti da je stvaralački kontinuitet i stihovna produkcija u četvrt stoljeća nastao kao rezultat ustrajnog literarnog zanosa i autorovog povjerenja u moć riječi. Na našem putu, u toj svojoj rapsodiji traženja kroz čovjekovu neistraženu dubinu, pridruživali su nam se i derventski slikari i likovni pedagozi: Izet Đuzel, Nihad Hadžihasanović, Mario Šošić i Miroslav Suhaj, koji su svojim ilustracijama oplemenjivali naša izdanja. A upravo oni su kroz likovnu poetiku, čini mi se, možda dublje od nas ušli u bitak našega podneblja i strastveno ga voljeli. A kako i ne bi, kad je nekoć davno slikarski dvojac Margo i Riketi, doselivši se iz Graca ovamo, ustvrdio da nigdje u svijetu, osim u Derventi i Italiji, ne postoji tako lijepo nebo koje ih je inspiriralo za izradu njihove poznate slike Zvjezdano nebo

Da Vihor nije predstavljao samo otočić u književnom životu, svjedoči dostojno predstavljanje nekih autora, tada i nešto kasnije, u brojnim zbornicima, antologijama i enciklopedijskim izdanjima. Neki od članova Vihora su vremenom izgradili impresivnu biografiju književnika i nakladnika. Među njima ima i dobitnika uglednih književnih nagrada, onih koji su prevodili i bili prevođeni na nekoliko stranih jezika. 

Dodamo li ovom zanosu generacija Vihora i uratke književnika, književnih kritičara i ljetopisaca derventskog kraja: Antu Gardaša, Muhameda Kondžića, dr. sc. fra Andriju Zirduma, Aliju H. Dubočanina, dr. sc. Stanišu Tutnjevića, Antu Ćorlukića, dr. sc. Enesa Durakovića, dr. sc. fra Marka Karamatića, Jakova Jurišića, JozefinuDautbegović-Krajinović i brojne druge, koji su u to vrijeme stvarali, negdje u blizini ili pak izvan zavičaja, možemo govoriti o impozantnoj stvaralačkoj pojavnosti koja se u tom vremenu dogodila. Zato je danas teško pretpostaviti da će se tako nešto, i u približno sličnom vremenskom okviru, ovdje ponoviti. 

Derventski književni identitet, kao zaseban prostor, do sada nije bio predmetom dubljih istraživanja, iako je nedvojbeno iznimno zanimljiv. Već je sada znakovit fenomen „derventskih književnika za djecu“, koji nastaje zahvaljujući golemom osobnom afinitetu i prepoznatljivosti, a daje značajan doprinos razvoju ove književnosti u BiH. 

Dok, kao „živuća arhiva“, osjećamo svoju prolaznost, svojim sjećanjima želimo dotaknuti upravo to vječno i neprolazno, a što je nastalo iz znanja i ljubavi, ili pak iz literarne predodređenosti i zanesenosti… 

Na kraju, smisao ovoga pogleda je osvijetliti neka događanja i imena znanih, ali i manje poznatih, vrijednih i marljivih ljudi, koji su dali svekoliki doprinos književnom životu derventskog kraja. Oni su imali suptilan osjećaj i začudnu ljudsku ustrajnost, slaviti život kao radost, kao stvaranje…

Galerija slika

Popis darovatelja

Pridružite se akciji obnove zgrade Doma kulture u Derventi, koja je prije drugog svjetskog rata bila zgrada Napretkova Hrvatskog doma. Animirajte i...

Saznaj više