Na zidu župne kuće na Topuzu vjesi uokvirena karta župe Bukovica,
koju je – kao i sve druge župne karte – crtao Nikola Badanković iz Sarajeva, a
u koju je ukomponiran crtež drvene kapele na groblju Buban, ispod kojega stoji
napisano: Buban – Kapela na groblju iz
15. stoljeća. Povijesni spomenik. Odakle je pokupljen podatak da groblje
Buban potječe iz 15. stoljeća nije naznačeno, ali to je otprilike redoviti
sadržaj svake priče o Bubanu koja se pojavljuje na lokalnim internet stranicama
ili usmenoj predaji.
Ime Buban
pojavljuje se na pet-šest lokacija u Bosni i Hercegovini i svugdje uglavnom
označuje izvor ili potok. Takav je i ovdje slučaj, jer izvorno ime Buban u
Bukovici se najprije odnosi na potok koji protječe ispod brijega na kojem se
nalazi groblje. Od kada se i groblje naziva imenom Buban, trebalo bi tek
istražiti po različitim oskudnim zapisima u župnim maticama, a ono što je do
sada pronašao Mijat Jerković, istraživač i izdavač matica prastare nekad
zajedničke župe Velika, svjedoči da se ovo groblje u tim prvim zapisima zove
jednostavno: Bukovica. U prvoj matici
umrlih župe Velika iz 1763.-1771. groblje u Bukovici se uopće ne spominje, za
razliku od plehanskog, modranskog ili groblja u Koraću i na Banici. Dapače,
zabilježeno je, naprimjer, da je godine 1780. Grgo Grubišić iz Bukovice pokopan
na plehanskom groblju.
Prvi put je godine 1800. u matici umrlih zapisano da se „u Vinskoj 20. rujna 1800. preselio iz ovog
života na drugi Jakov Opačak u dobi od jedne godine“ i da je „pokopan u groblju zvanom Bukovica“. Taj
prvi zapis, međutim, ne znači da i prije toga tu nije bilo neko staro grobište
iz nekih ranijih vremena, koje je u jednom trenutku nanovo aktivirano. No, dok
se ne pronađe kakav siguran zapis o tome, to se ipak mora smatrati tek
pretpostavkom.
Dojam o velikoj starosti ovoga groblja steći će svatko tko
prošeta putem ispod brijega na kojem se nad cijelom župom uzvisila župna crkva
u Bukovici te nakon dva-tri kilometra izbane pred cerov šumarak po kojem se
prosulo mnoštvo starih kamenih spomenika, od kojih su mnogi stablima doslovce
pridavljeni za zemlju. Starost sugerira prvenstveno to što ti klesani kameni
spomenici apsolutno dominiraju prostorom i ima ih vjerojatno više nego u bilo
kojem drugom groblju u derventskoj okolici, ali to čini i sama zapuštenost i
zaraslost u šumu cijeloga kompleksa.
Ukrasi na spomenicima nisu različiti od onih na drugim
starim grobljima u okolici. Prepoznaju se tipovi ornamenata zajednički jednom širem
prostoru i vremenu ponajviše 19. ili početka 20. stoljeća. No, zbog brojnosti i
netaknutosti veće količine spomenika, možda bi se moglo naći i nešto sasvim
karakteristično za ovog groblje, ali spomenike bi trebalo pomno fotografirati
pa razvrstati i usporediti. Netko će se, vjerojatno, i time jednom pozabaviti.
Da se na Bubanu sačuvao toliki broj starih klesanih kamenih
spomenika pridonijelo je, sasvim sigurno, to što je ovo groblje malo pomalo
napuštano kako su otvarana nova lokalna groblja. Nekad su se, naime, na Bubanu
pokapali katolici ne samo iz Bukovice nego i iz Kuline, Višnjika, Žeravca,
Vrela, Vinske pa čak i iz Koliba. Na koncu je ostalo tek nekoliko aktivnih
ukopina groblju najbližih obitelji, jer se i u samoj Bukovici u blizini župne
crkve otorilo novo župno groblje. Ta činjenica spasila je sve ove spomenike,
jer nije bilo „borbe“ za prostor novih ukopa pa stari vrijedni spomenici nisu
vađeni, razbijani i bacani, kao u drugim grobljima, da bi se na njihovim
mjestima podigle manje vrijedne, ali našem seoskom čovjeku mnogo fascinantnije,
mramorne grobnice. Sva druga naša stara groblja devastirali su ljudi, a ovdje
je to učinila priroda, koja je ipak bila milosrdnija prema kamenim stelama, jer
su one i dalje ostale ondje gdje su bile, samo malo nagnute ili povaljene.
Raslinje se uvijek dade ukloniti, spomenike poispravljati i tako dobiti nešto
što bi bilo značajan uzorak povijesnog pamćenja našega naroda.
A to bi, svakako, trebalo učiniti: spasiti groblje Buban!
Očistiti ga, ograditi, popraviti porušeno pa njegovati ga i pokazivati kao
spomenik starine, kulture i traga civilizacije na ovim prostorima. Jer Buban
možda nije toliko star koliko bi htjele lokalne priče, ali i s dvjesto godina
starosti spada u kulturne spomenike hrvatskog naroda derventske općine, a zbog
očuvanosti svojih starih spomenika može mu se s pravom pridodati i odlika
jedinstvenosti i rijetkosti.