Uza sami glavni put od Žeravca prema Donjem Višnjiku,
odnosno Peratovcima, kako se ranije to selo zvalo, miruje malo katoličko
groblje, uvijek uredno pokošeno, s jednostavnom grobnom kapelom i lijepim popločanim
prostorom ipred nje. Službeni mu je naziv „Groblje Svetog Mihovila Višnjik“,
ali svi ga uglavnom zovu „Babin greb“. To ime nije bez osnova. Dapače: u sebi
krije jednu zanimljivu priču a ujedno svjedoči o starini lokacije.
U ono vrijeme kada se žeravačka župa prostirala od Podnovlja,
Bukovice, Kuline i Polja pa preko Lužana do Koliba i Unke i dalje preko Vinske
i Vrela do Dobre Vode, postojalo je, čini se, samo jedno župno groblje, ono na
Bubanu, jednom od bukovičkih bregova. Odatle i uvjerenje među narodom da je
Buban najstarije groblje u cijelom derventskom kraju, ali bit će ipak da je
najstarije samo na teritoriju prostora nekadašnje velike žeravačke župe.
Voziti pokojnika iz Koliba ili sa Unke na Buban djeluje dosta
nerazumno jer je razdaljina zaista velika, ali ako se pokuša uživjeti u
ondašnju situaciju i zamisliti Savu i Ukrinu kako svake godine obavezno i
slobodno izlijevaju preko obala i potapaju cijelu dosutpnu ravnicu, jer nije
bilo nasipa ni bilo kakve druge zaštite na obalama, onda djeluje razumno voziti
svoje pokojnike negdje na brijeg da ih voda svake godine ne potapa, jer bi ih –
ne daj Bože – lako mogla i iskopati iz grobova, koji u to vrijeme nisu imali
ojačanja ni od kamena ni od betona, i odnijeti ih nekamo u nepoznato. Mučno je,
naravno, bilo putovati tako dugo s pokojnikom, ali moralo se. Zato najčešće
nitko nije ni išao u sprovodnoj pratnji osim onih koji voze pokojnikovo tijelo.
Jedne prigode, tako priča narodno pamćenje, za snijega i
nevremena, vozila su kola pokojnu neku babu iz ravničarskog dijela župe na
Buban. Kad su kočijaš i pratioci, nakon sati i sati putovanja, došli do
groblja, na kolima otraga nije bilo pokojnice: negdje je putem neopazice skliznula
s kola. Je li bila u sanduku ili nije teško je točno pretpostaviti, ali treba
imati na umu da u prijašnja vremena nije bilo tako lako nabaviti ili istesati
mrtvačke sanduke te su se i katolici, ne samo muslimani, nerijetko pokapali tek
umotani u platno.
Moguće je zamisliti kakva je muka spopala ljude koji su
izgubili pokojnicu, jer nisu znali ni gdje se to dogodilo ni koliko će im
trebati da je pronađu a koliko da se opet uspnu na Buban. Odlučili su zato,
kaže predanje, da je pokopaju na mjestu gdje je na povratku kući nađu. To su i
učinili. Na putu su u šumarku u Višnjiku naišli na staričino tijelo i u njivi
pokraj puta, ne pitajući čija je, iskopali grob, položili tijelo, pomolii se,
nagrnuli zemlju, postavili križ i otišli.
Ha... jesu li baš postavili križ? Ako je još bilo tursko
doba, i to je onda upitno, jer Turci nisu dali da se na vidljivim mjestima
stavljaju kršćanska obilježja. Ako je već bila austrougarska uljezla u Bosnu,
onda je križ očekivati na grobu ma gdje se on nalazio. U svakom slučaju na
grobu je morao biti neki znak, ili su možda ukopnici usput raširili priču gdje
su i kako staricu pokopali, jer grob se, očito, duže vremena putnicima pokazivao
tako da su svi zapamtili kako je tu ukopana neka baba iz ravne Posavine i to su
mjesto počeli nazviati „Babin greb“.
A zašto „greb“? Da bi nam bilo jasno kako se to zaista davno
dogodilo, jer se samo u starije doba i starijim jezikom govorilo „greb“ i „greblje“,
a ne „grob“ i „groblje“ kako se govori današnjim standardnim jezikom. To „staro
doba“ znači zasigurno prije nego su se Kolibe i Unka odvojile od žeravačke župe
i bile pripojene Bosanskom Brodu. A u Brodu je najprije osnovana samostalna
kapelanija u sastavu župe Koraće, a potom 1864. godine i samostalna župa Svetoga Ilije.
Babin grob u Višnjiku bio je usamljeni grob na tuđoj
zemlji sve do 1918. kada je i ovim krajevima počela harati pandemija španjolske
gripe, najveće pošasti u povijesti čovječanstva, od koje je u samo dvije godine
pomrlo više od 50 milijuna ljudi diljem kugle zemaljske. Budući da se od
španjolke umiralo svakodnevno i u velikom broju kuća odjednom, vremena za
odvoženje pokojnika u daleko groblje na Buban nije bilo te su ljudi uz babin grob
počeli pokapati najprije pomrlu malu djecu a potom i odrasle. Kad je pošast
minula, ondje je ostao veći broj grobova, koje su obitelji posjećivale i
brinule se za njih, a to znači da je groblje bilo začeto mada još nije službeno
proglašeno.
Tek dvadeset godine kasnije, godine 1938., župa Žeravac je
od pravoslavne obitelji Ignjatić otkupila parcelu za groblje u kojem su se potom
pokapali katolici iz oba Višnjika, mada su neki i dalje ostali vjerni žeravačkom
groblju, koje se tako zove a nalazi se u Kruščiku. Novoosnovano groblje dobilo
je zaštitnika Svetog Mihovila Arkanđela, na čiji se blagdan, osim na Sve Svete,
u groblju slavi misa za pokojne. No, redovita misa na ovom groblju slavi se već
desetljećima i na blagdan Svetog Ivana Krstitelja kao zavjetna molitva zaštite
od nevolje, jer je jedne godine upravo na taj blagdan nevrijeme strašno bilo
poharalo Višnjik.
Danas je groblje Svetog Mihovila u Višnjiku neveliko i u
njemu se pokapa sve manji broj ljudi, jer mnoge višnjičke obitelji nakon rata
svoje pokojne, pa čak i ako su stariji, pokapaju u grobljima diljem bijela
svijeta gdje su se raspršili. Narod ga i dalje zove „Babin greb“, mada danas
nitko više ne zna gdje je taj „greb“ bio. Nitko babi nije podigao spmenika sve
do vremena nakon ovoga rata, kada se groblje obnavljalo i kada su mještani na
samom ulazu u groblje podigli malu kapelu, a župnik fra Ivan Ćurić dao da se
plato ispred kapele lijepo poploča, postavi velika klizna kapija i podigne lijep
kameni spomenik, na kome je u kratkim crtama uklesana sva priča o Babinom grebu,
da se ne zaboravi, jer je upravo po toj priči ovo groblje posebno u cijeloj
okolici.
No, ima još jedna značajka ovoga groblja. U njemu stoje i dva
pravoslavna groba obitelji Ignjatić, koji su ovaj komad zemlje prodali, a neki
iz obitelji misle da su darovali, za groblje. Duboko prema sjevernoj ogradi
groblja, uza samu šumu koja i danas pripada obitelji Ignjatić, s desne strane
spomenik je Luke Ignjatića, koji podižu djeca, a s lijeve strane ukopana je
Stjepanija Ignjatić. Lukin spomenik ispisan je ćirilicom a Stjepanijin
latinicom i ima jednak oblik s drugim katoličkim kamenim spomenicima u groblju.
Svaki put kada se netko pokapa u groblju, na koncu ukopa
moli se molitva i za sve one koji su ukopani u ovome groblju, a to znači i za
nesretnu baku koja je ispala iz kola i tako zasnovala groblje,i za one
nepoznate pokošene špajolskom gripom, i za Luku i Stjepaniju koji u ovom
groblju počivaju u miru sa svojim susjedima.