Kultura i baština

Željeznička stanica nešto je postrance od mjesta; vagoni se ovdje moraju mijenjati, jer pruga Brod-Sarajevo u svu duljinu od 269 kilometara izgrađena je s uskim tračnicama. Vagoni su znatno manji negoli na željeznicma s običnom širinom tračnica, nu zato su veoma udobni i da ne mogu biti čišći. Ima na njima prvi, drugi, treći i četvrti red. Stranci putuju svi prvim ili drugim redom, pa i bosanskim trgovcima i muhamedovskoj vlasteli (begovima) bila bi sramota da sjednu u niži red. Vozne su cijene umjerene, a za niže redove upravo nevjerojatno jeftine. Željeznicama upravalja ravnateljstvo bosansko-hercegovačih državnih željeznica u Sarajevu. 

U Bosanskom Brodu, koji Turci zovu i Busud valjda zato jer je na negdašnjim turskim kartama nastala pogreška što se je u arapskom pismu metnula jedna tačka suviše, prešao je Savu godine 1697. princ Eugen Savojski za svojega junačkoga pohoda na Sarajevo. Ovdje je 29. srpnja godine 1878. prešao i general barun Filipović s austo-ugarskom vojskom, a godine 1885. stupio je ovdje car Franjo Josip na bosansko zemljište. Spomenik nas tamo sjeća tog istorijskog trenutka. 

U varošici kazuju dvije male džamije i nedavno sagrađena pravoslavna crkva da je narod mješovit. No, tko je znao stari Brod, koji nije bio drugo već dugačka blatna ulica, začudit će se ako danas ovamo dođe pa vidi moderne zgrade, i javne i privatne, i zapazi kako je tu uznapredovao promet i kako još svjejednako napreduje. Muhamedovske su kuće ostale, doduše, kao i prije: obično su drvene, pa se u toj nizini gdje se dešavaju poplave grade na visokim stupcima, još i danas slabo imaju simetrije i spoljašnjega nakita, ali takav je turski običaj i pomalo već pogdjekoji muhamedovci  voliju da grade kuće po evropskom. No, te kuće nikada ne smiju da budu brez zasebnoga ženskoga odjela s drvenim rešetkama na prozorima (mušebacima), a spram bašče mora da bude takovzna divanhana, balkon, koji je opet zatvoren gustom drvenom rešetkom, tako da se vidi napolje ali se ne vidi unutra. 

Prvi pojam o neobičnom istočnjačkom životu steći će putnik u željezničkoj gostionici, gdje se obično čeka čitav sat. Tu se već vide redom narodni tipovi: stasiti muhamedovski vlastein u širokim šalvarama, koje su mu na listu sasvim tijesne, s fermenom kojegod boje, sa širokim pojasom oko pasa i sa sarukom oko fesa. Kraj njega vidiš evropljena, isto takva, samo tamnije boje, onda španjolskoga jevreja, svakojake ratare, kojima se skoro svagda po odjeći razaznaje vjera, i med tim svijetom uniforme vojene i civilnih činovnika. Pojedince javljaju se u čekaonicma i Turkinje, sasvim zastrte feredžom i jašmakom, u nezgrapnim žutim čizmama – odjevene tako da im se je skrila svaka ljepota ako je imaju. 

Jelo i piće ovdje je već sasvim zapadnjačko i prvi sat na bosanskom zemljištu nije još nikomu bio dosadan. Tko ne zna hrvatski, može se sasvim dobro sporazumjeti i njemačkim jezikom, i to ne samo na željeznici nego i kod sviju oblasti u zemlji, u gostionicama, kod mnogih trgovaca i naposljetku kod brojnih doseljenika. U mlađem naraštaju u Bosni ima već prilično ljudi koji umiju njemački, makar da vlasti na to ne nagone.

Od Broda prolazi željeznica savsku dolinu na nasipima od dva metra po ravnom ilovitom tlu sa priličnim slojem humusa: staje na stanicama Sijekovcu (tu je i brodarska stanica savskoga parobrodarstva izmeđ Siska i Zemuna) i Novomselu te ulazi u ukrinsku dolinu, u kojoj se već javljaju humoviti ogranci Vučjak-planine. Odatle se stiže u Derventu, grad na Ukrini sa skoro 5000 žitelja. Upravo za okupacije u jesen i zimu godine 1878. na 1879. sav je taj kraj bio nadaleko poplavljen, da su čamci iz Save dolazili do Dervente. 

Derventa leži veoma slikovito na dva brežuljka, ali novi dio grada izgradio se je u ukrinskoj nizini. Do godine 1896. bilo je ovdje vojničko ravnateljstvo bosanske željeznice, a onda je preneseno u Sarajevo. U Derventi ima zemaljska vinogradarska i voćarska stanica; voćarstvom se stanica više bavi. 

Od Dervente se željeznica u mnogim zavojima uspinje dolinom Bišnje spram Vrhova. Na cijeloj pruzi od Dervente do Vrhova zemlja se runi te se je moralo paziti da ne bude većih prokopa. Od Vrhova željeznica dvared zavija i ulazi na stranu u doline, te se tim ispresijecanim zemljištem uspinje na razvođe pritoka Save i Bosne i hvata ga se kod Hana Marice. 

Divan je odavde pogled na savsku nizinu te na gorske kose Motajice i Vučjaka. Svuda je kraj lijepo zasijan i moraš da uživaš u marljivosti bosanskoga ratara, gdje je zemlju obradio sve do visova. I danas bosnaki ratari sila manje rade negoli ratari u drugim zemljama, no gospodarstvene novosti primaju pomalo i oni, a zemaljska se vlada stara da im poljoprivrednim stanicama, uvađanjem boljih vrsti marve, modernih plugova itd. dade potrebitu praktičnu pouku. Istina je i to da danas seljaci voljnije rade već prije, gdje je nad njima bila samovolja vlastele i zakupnika poreza, koji su im često mjesto zakonite trećine i desetine uzimali više od polovice priroda, da o drugom nasilju i ne govorimo...

... Od Hana Marice spušta se željeznica i ulazi u dolinu Veličanke, a onda u ubavu dolinu Bosne, otkuda sve do Sarajeva više ne izlazi. Najprije se dolazi do muhamedovskoga gradića Kotorskoga, onda se vijuga željeznica u uskom tjesnacu, sasvim između rijeke i sarajevske ceste, dok ne stigne na lijevoj obali Bosne na stanicu Doboj. Čim izađe iz tjesnaca, stoji desno na visini veliki željezni krst, što ga je general grof Szapáry, zapovjednik terećeg vojnog zbora, podigao vojnicima koju su godine 1878. u bojevima kod Doboja poginuli od četa mufitje iz Tašlidže. 

Doboj te se doimlje kao da je iz srednjega vijeka. Na visokom strmom gorskom tjemenu uzdiže se stari razrušeni grad nekadanjih banova usorskih, moćan i slikovit. Ruševinu je vrijedno pohoditi, a stiže se onamo iz čaršije bez velike muke, makar da se treba nešto penjati. 

Na istoku ide ti pogled preko Bosne u slikovitu šumsku i bregovitu dolinu Spreče; na jug pratiš neko vrijeme željezničku prugu, od koje se ovdje na istok odvja pruga za Tuzlu i Siminhan, a na zapadu i jugozapadu penju se mračne gorske kose jedna na drugu. Gorske glavice čisto jedna drugu potiskuju, od svijetle modrine do najtamnijega zelenila i crnila vide se sve nijanse boja, zrcalanja i šume, dok na skrajnjem zreniku ne zaključe tu divnu sliku sniježni vršci Vučije planine i Vlašić-planine u travničkom kraju.


NB. Naslov ovoga dijela objavljenog teksta i podnaslovi su redkcijski.