Kultura i baština

Bila je čarobna derventska jesen. Dervenćanima ne treba objašnjavati šta to znači, ona im je u duši ma gdje bili. Nas četvorica mladih pjesnika – srednjoškolaca (Jovo Đurđić iz Škole učenika u privredi, Ivica Lončar iz Gimnazije, te Risto Popović i ja iz Učiteljske škole) došli smo na ideju da osnujemo književni klub. Bili smo mladi, zaljubljeni u lijepu književnost i vjerovali smo da će poezija promijeniti svijet. Nabolje, naravno. Svijet u kom smo živjeli bio je dobar, mada siromašan, ali mi smo željeli još ljepši. Mislili smo: poezija otvara ljudske duše, oplemenjuje ih i navodi ljude samo na dobre misli. A dobri ljudi, zna se, činiće samo dobra djela. 

Čudno, Dervenćani su nas ozbiljno shvatili i prihvatili na najljepši mogući način. Gdje god smo se obratili – bili smo lijepo primljeni. Kad god smo zatražili pomoć – dobili smo je. 

Trebao nam je prostor u Derventskom listu, koji su tada uređivali Jure Andrijanić i Nikola Jelisić (moj učitelj iz Mišinaca!) – i dobili smo ga bez riječi; i ne samo to, nego je odmah otvoren Kutak mladih, gdje smo objavljivali svoje pjesme, priče i tekstove o aktivnostima Vihora. Taj kutak sam ja uređivao. Koja sreća za jednog srednjoškolca! 

Ah, da, ne rekoh da smo Klub nazvali Vihor; mislili smo pritom na vihor poezije koji će preplaviti svijet!

Pa su nam zatrebala kola za Tešanj – tamo nas je pozvao Dom kulture (koji je vodio sjajni kulturni radnik, novinar i pisac Smail Terzić) – i Opštinski komitet Saveza komunista nam je bez riječi dao kola i vozača. Otišli smo u Tešanj, održali nezaboravno književno veče – mi, dječaci iz Dervente! – i vratili se kući sa osjećajem koji je teško objasniti. Cijeli svijet je bio naš!  

Nikad neću zaboraviti kako se u Tešnju nismo mogli snaći pa je Ivica Lončar rekao vozaču da stane pa je otvorio prozor i upitao jednu staru nenu koja je stajala kraj ceste:  

– Je li, drugarice, gdje je ovdje ulica Ivice Lončara?  

„Drugarica“ se nije dala zbuniti nego je bez razmišljanja odgovorila, pokazujući rukom sad tamo sad ovamo:  

– Vozite desno, pa onda gore, pa lijevo, zatim opet desno, onda opet desno, i kad prođete pored one kuće, vratite se jedno sto metara pa onda nalijevo...  

Tako je nena šalom odgovorila na šalu i naš boravak u Tešnju je počeo sa smijehom i veseljem.  

Pa smo poželjeli obići sve škole na opštini da djeci recitujemo svoje stihove – i svi su prihvatili. I to ne jednom – nego svake godine bar po jednom. (Sjećam se jednog našeg nastupa za Dan škole u jednoj školi; ne spominjem je da neko ne bi pomislio da se želim narugati njenom direktoru, koji nam je nastup omogućio – zamislite! – za vrijeme ručka, pa dok smo mi recitovali, oni su jeli i to mi je bilo vrlo neprijatno; u jednom trenutku direktor je, baš dok sam ja govorio stihove, zagrizao pečeni batak i pogledao me preko njega s izrazom lica koji sam ja doživio kao uvredu i, eto, to ni do danas nisam uspio zaboraviti. Niti je svako mjesto za poeziju niti je poezija za svakoga).    

Ako se tako može reći, postali smo poznati.    

Gostovali smo u raznim mjestima. Jedno od naših najuzbudljivijih gostovanja bilo je u Sl. Brodu, na Pedagoškoj akademiji. Njihov profesor književnosti (nažalost, ne sjećam mu se imena) čuo je za nas i pozvao nas da njegovim studentima održimo veče poezije. Studenti su nas slušali „kao prave“, aplauz je bio zaglušujući, a mi samo što nismo poletjeli od sreće! Poslije smo do zore ostali s njima po nekim kafanama, i tek pred svanuće, umorni-preumorni, sjeli smo u autobus za Derventu i odmah zaspali...  

U Trebinju su se tih godina održavale Trebinjske večeri poezije. (Sada ih zovu Dučićeve). Jovo Đurđić i ja odlučimo da odemo onamo i zatražimo od Opštine da nam plati put. Dali su nam bez riječi koliko je trebalo. Nismo ni znali tačno gdje je Trebinje. Sjednemo u voz u Doboju i haj-haj put Sarajeva, pa ćemo se poslije raspitati. U vozu dosadno, u kupeu samo nas dvojica, pa smo i zadrijemali. Kad smo prolazili kroz Maglaj, Jovo me munu šakom u rebra i mrgodno upita:  
– Je li, što si prn'o?
– Ma nisam – branio sam se, rasanjen.  
– Pa šta ovoliko smrdi?  
Otvorili smo prozor da se kupe prozrači i u kupe je ušao još veći smrad. Kondukter nam objasni da to smrdi tvornica Natron, koja proizvodi celulozu i od toga cijeli grad zaudara, reče. 

U Trebinju je bilo nezaboravno. Slušali smo velike pjesnike, šetali divnim gradom i ko je bio kao mi!  

U povratku, prolazeći kroz Maglaj, samo smo se pogledali i nasmijali.

Jedan od nastupa koji nikad neću zaboraviti desio se u Domu kulture. Republički savjet za brigu o djeci BiH organizovao je gostovanje najvećih jugoslovenskih dječjih pisaca pa sam i ja, kao „domaća snaga“, pozvan da nastupim. (Ja sam tada već bio saradnik Malih novina i Vesele sveske, najjačih jugoslovenskih listova za djecu). Bio je tu slavni Branko Ćopić, pa Ahmet Hromadžić, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Dragan Kulidžan, Nasiha Kapidžić Hadžić... I ja s  njima!  

Poslije, kad me je urednik Dragan Kulidžan primio za svoga zamjenika u „Veseloj svesci“, često sam susretao pisce s kojima sam nastupio u Derventi. S Brankom Ćopićem sam bio dvaput u njegovim rodnim Hašanima, jednom sam proveo divno veče s Desankom Maksimović u njenom stanu u Beogradu; s NasihomKapidžić-Hadžić sam radio u Dječjoj redakciji Radio-Sarajeva, a s Ahmetom Hromadžićem bio prijatelj sve do njegove smrti...  

Svoju prvu „knjigu“, Đački kalendar, objavio sam u Vihoru – bila je to knjižica veličine dlana i u njoj pjesmice o mjesecima. Želio sam da bude lijepo ilustrovana i obratio sam se Boži Stefanoviću, ilustratoru Malih noviina i Vesele sveske, kojeg nisam poznavao, s molbom da mi ih ilustruje. On je bez riječi pristao, i nije mi tražio ni dinara. Štampao sam 1000 primjeraka i sve prodao za deset dana – jednostavno, obratio sam se školama i učitelji su mi završili posao „dok kažeš keks“. Posebno se potrudio Anto Ereš, nastavnik iz Bunara, i Mato Hrnjak, učitelj iz moje rodne Foče, kojeg smo se mi djeca strašno bojali jer nas je nemilice šibao prutom po dlanovima da su bridjeli danima.  

Onda je došla zajednička knjiga – „Vihor“, u kojoj smo nas četvorica osnivača bili zastupljeni sa po nekoliko pjesama. Meni je izlazak te knjige bio otprilike kao da su mi objavljena sabrana djela! Nažalost, nemam je sada, nestala mi je u ratu. (Kad bi se pisac svakoj knjizi radovao kao prvoj, svaka bi mu bila najbolja!)  

Mislim da se tu rodila moja ljubav za izdavaštvo. Danas imam dobru izdavačku kuću u Sarajevu i neka mi se ne zamjeri što ću neskromno reći da je jedna od najboljih u državi.

Danas, sa 64 godine, sa sjetom i uzbuđenjem sjećam se brojnih dragih ljudi u Derventi koji su imali srca za nas, poštovali nas, podržavali i davali nam krila. Oni su znali da smo mi početnici, praktično djeca, doduše pokazivali smo neki talenat, ali su nas cijenili kao da smo zreli pisci i u svakoj prilici nam ukazivali pažnju i poštovanje. Ti ljudi su znali da nam je njihova podrška dragocjena, presudna zapravo, i davali su nam je nesebično i iskreno. To se ne može zaboraviti. Ovdje ću s radošću i ljubavlju spomenuti nekoliko neponovljivih osoba.  

Tu je prije svih Milena Ličina, bibliotekarka, koja nas je okupljala kao kvočka piliće, voljela nas je i hrabrila i uvijek je bila uz nas. Toliko povjerenja nikad u životu ni od koga drugog nisam dobio. Ponašala se prema nama kao da svo svi Andrići i Ćopići. Otkud joj toliko ljubavi za djecu koja su pokušavala da svijetu nešto kažu, nikad neću otkriti. Ona je bila Slovenka, a otkud u Derventi, ne znam.  

Kod nje je često svraćao jedna veliki gospodin, Anto Mihalji, koji nas je zajedno s njom „pazio i mazio“. Roditeljski nas je savjetovao šta i kako treba. 

Posebna priča je bio profesor Mića Jovanović, direktor Gradske biblioteke. Učen i duhovit, uvijek osmijehnut i sa lulom u ustima, imao je uvijek pravu riječ za nas. Zvali smo ga jednostavno Mića, kao da je naš drug, vršnjak; pravog imena mu nismo ni znali.  

S posebnim poštovanjem se sjećam profesorice srpskohrvatskog jezika Marije Omerhodžić. (Veoma sam poštovao i profesoricu Milicu Krpo, koja mi nije predavala, ali je imala srca za mlade pjesnike i to se ne može zaboraviti). Od njih se imalo šta naučiti. Bilo je smiješno: iz pismenih zadataka sam redovno dobijao petice, a iz gramatike redovno jedinice i grdnju. Gramatiku sam mrzio iznad svega. To je za mene bila matematika, koju nikako nisam „kontao“. Moje znanje matematike bilo je jadno i kukavno, i da nije bilo profesorice matematike, koja me je cijenila kao „pjesnika“ i poklanjala mi pozitivne ocjene, ja Učiteljsku školu nikad ne bih završio. (Na svoju sramotu, ne mogu se sjetiti njenog imena, ali njenu dobrotu nikad nisam zaboravio).    

U Derventi sam dobio i svoju prvu „književnu“ nagradu: na konkursu Turističkog društva osvojio sam prvu nagradu za neki sastav – i „zaradio“ besplatan put u Italiju! Vidio sam Firencu, Ravenu, San Marino... Na taj put je išao i moj dobri profesor matematike Tomo Krajcerek, koji se u San Marinu prema meni odnosio kao da smo drugovi, što evo nikad nisam zaboravio.  

Derventa je u to doba imala dva iznimno vrijedna „kulturnjaka“: Slavka Olujića, profesora muzike, i Nihada Hadžihasanovića, slikara. Oni su bili duša kulture našega grada. Uvijek su imali srca za mlade koji su nešto pokušavali, što je danas teško naći. Svi mi, koji smo derventskoj kulturi priložili ponešto, u granicama svoga dara, izgovaramo njihova imena s najvećim poštovanjem i zahvalnošću. (Slavko sada živi u Zagrebu i vrlo uspješno radi s mladim muzičkim talentima, a Nihad je, nažalost, umro).    

Mnogo smo objavljivali u to vrijeme. Ja sam, na primjer, štampao svoje radove u Malim novinama, Veseloj svesci, Tik-taku, Politici za djecu, Radosti, Smibu... i da ne nabrajam; čak sam dobijao i honorare od raznih redakcija i tako sam se školovao. Jovo Đurđić je takođe mnogo objavljivao širom Jugoslavije.    

Onda je jednog dana u Derventu došao pjesnik Duško Trifunović, koji je obilazio cijelu Bosnu i Hercegovinu, tražio i podržavao mlade pjesnike. On je tada bio vrlo poznat pjesnik, a mi poletarci pa nam je njegova podrška bila dragocjena. Nastupao je zajedno s nama, hvalio nas i podržavao na svaki način. Čak smo bili njegovi gosti na Poetskom maratonu u Sarajevu, kad su pjesnici nekoliko dana, 24 sata dnevno, recitovali građanima – a noću sami sebi jer nipošto nismo htjeli da se maraton prekine. To je za nas Vihoraše bio neviđen doživljaj. (Kasnije, s Duškom sam povremeno nastupao kojekuda, a naš posljednji susret desio se poslije rata u Novom Sadu: Duško, omiljen tamo kao i u Bosni, bio je vrlo depresivan; nedugo potom je umro. U Sremskim Karlovcima podignut mu je spomenik).

Jovo Đurđić živi u Hrvatskoj, na Krku. Posjetio sam ga jednom prilikom ondje. (Mi smo kumovi). On je „stigao“ u penziju, a posljednjih godina je objavio desetak zapaženih knjiga. Viđamo se povremeno na Sajmu knjiga u Beogradu.   

O Ivici Lončaru dugo nisam znao ništa. Viđali smo se prije rata i u Beogradu (radio je u Politikinom zabavniku, u kojem je objavljivao fenomenalne reportaže i druge tekstove) i jednom u Sarajevu. U toku rata sam pisao Zabavniku i zamolio za informaciju o Ivici, ali mi nisu htjeli odgovoriti. Negdje u tom periodu njegovo ime je nestalo iz impresuma lista; zašto, ne znam. Na tim našim rijetkim susretima Ivica mi je čitao svoje sonete; bili su tako dobri da se slobodno mogu uporediti sa sonetima Skendera Kulenovića. Ali oni nikad nisu štampani, a zašto – ne znam. Možda ih Ivica nikome nije ni nudio.Tek ovih dana, nakon više od dvadeset godina, uspio sam ga naći. Za desetak dana ćemo se i vidjeti. Nastavljamo gdje smo stali. Neću ni pokušavati da opišem koliko se radujem.   

O Risti Popoviću, nakon rastanka po završetku Učiteljske škole, čuo sam samo jednom – da radi kao učitelj u rodnim Donjim Vijačanima kod Prnjavora. I sad se nasmijem kad se sjetim njegovog stiha „Gladna crijeva sišu mjesečinu“, kojem smo se uvijek čudili jer ga nismo razumjeli. Risto je bio poznat po pjesmama koje nisi mogao razumjeti s koje god strane im priđeš, i to je bilo tako simpatično, jer on se upinjao da nam objasni svoje čudne stihove, ali avaj! bezuspješno. Možda im nismo bili dorasli; voljeli smo jednostavnost i zatvorene forme nismo uspijevali „otključati“.Danas sam ponovo čuo za Ristu: umro je.    

Ja živim u Njemačkoj (Wuppertal) i Sarajevu. Bavim se izdavaštvom, a ponešto i napišem. Objavio sam nekoliko knjiga i ne žurim s novim naslovima. Nikad se nisam silio da pišem kad mi se ne piše, kao što mnogi pisci čine; ja čekam da se pjesma sama desi, da se rodi, a moje je samo da je zapišem. I tada sam sretan i zadovoljan.   

I, na kraju, da spomenem još dvojicu „velikih“ vihoraša, koji su poslije nas četvorice nastavili našim putem. To su Jovo Miladić i Petar A. Ćosić (on je za mene jednostavno samo Pero). 

Jovo je, godinu nakon moga odlaska na studije u Beograd, došao da studira filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Družili smo se cijelo vrijeme studija. Živio je jako teško. Radio je teške fizičke poslove da bi opstao. I nakon završetka fakulteta nije mogao da se snađe. Kad sam nakon studija otišao u Sarajevo (bio sam stipendista Radio-televizije Sarajevo pa sam „morao“ odraditi stipendiju), viđao sam se s njime kad god odem u Beograd (a išao sam svaki mjesec, da sam sebe nagradim nečim lijepim). Nakon rata smo se „izgubili“. Prije nekoliko godina, bila je kasna jesen, već mraz, sretnem ga na Kalemegdanu, ozeblog i jadnog, u sandalama. Kad me je prepoznao, počeo je plakati. Otišli smo na ručak, popričali i rastali se. Jovo je poslije bio urednik u Prosveti, godinama bez plaće, ali i to se završilo. Gdje je sada – ne znam. Vjerujem da je u Beogradu. (Sad se sjetih: ja sam mu jednom prilikom, kao suvlasnik Književne grupe Drugari u Sarajevu, štampao jednu slikovnicu čak u 30.000 primjeraka i sve je to otišlo u novogodišnje paketiće. I takve stvari su bile moguće u onoj državi). 

Jovo je živio u nekom podrumu u ulici Radoja Domanovića. Povremeno ga pozovem na broj koji mi je dao, ali niko se ne javlja. Ko zna šta je  snjime...   

Pero Ćosić, moj veliki prijatelj iz djetinjstva, dugo je vodio Vihor nakon odlaska nas osnivača. On ga je i očuvao. Radio je nekoliko godina u Njemačkoj (i ondje smo se viđali), pa se nakon rata skrasio u Hrvatskoj, u Petrinji, gdje ima vrlo uspješnu firmu i ugledan je građanin i kulturni radnik toga grada. Viđamo se, drugujemo i sarađujemo.   

Topli vihor moje mladosti još mi ćarlija u duši. Bio bih vedriji kad bih mogao prepoznati svoju nekadašnju Derventu, ali ona odavno više nije „ona Derventa“niti sam ja više „onaj Ivica“. Tražimo se i zasad mimoilazimo, ali ko kaže da se jednom opet nećemo prepoznati i zavoljeti? Jer stare ljubavi su najjače i one uvijek nađu svoj put...