Vijesti

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku 
Kandilo baca i sobu mi zâri. 
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, 
I gluhi časi neosjetno teku.   

Napolju studen. Peć pucka i grije. 
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, 
I slušam kako granjem zamrznutim  
U moja okna goli orah bije.   

Tako na vrata sumornog mi srca 
Sjećanje jedno udara i čeka 
Kô drug i sabrat, kao duša neka 
Što sa mnom plače i u bolu grca.    

Negda u take noći, kada otka 
Pomrlom granju zima pokrov ledan, 
Ova je soba bila kô vrt jedan, 
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:   

Kao i sada, pred ikonom sjaji 
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa 
Suh bršljan viri. Lako se talasa 
Izmirne pramen i blagoslov taji.     

Sva okađena miriše nam soba. 
Okolo žute lojane svijeće, 
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, 
Radosni što je već grudanju doba.   

Pod tankim velom plavkastoga dima 
U peći vatra plamti punim žarom, 
I sjajne pruge po ćilimu starom 
Veselo baca i treperi njima.   

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, 
Pružio čibuk i dim se koluta; 
Njegova misô nadaleko luta, 
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.   

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže 
Kô simbol sreće, naša majka bdije; 
Za skori Božić košulje nam šije, 
I katkad na nas blage oči diže.    

U to bi halka zakucala. ­ "Petar!" ­ 
Usklikne otac ­ "On je zacijelo! 
On vazda voli govor i sijelo ­ 
Otvorite mu!"... ­ I mi svi, kô vjetar,   

Trči i vratâ prijevor izvuci. 
I stari susjed, visok kao brijeg, 
Tresući s ruha napanuli snijeg, 
Javio bi se s fenjerom u ruci.   

Svaki mu od nas u zagrljaj hita, 
Majka ga krotko susreta i gleda, 
A on se javlja, pa do oca sjeda, 
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.  
 
Sva novom srećom ograne nam soba! 
Na svakom licu sveto, sjajno nešto. 
Sučući brke, stari susjed vješto 
Počô bi priču iz dalekog doba.    

I dokle prozor hladna drma ciča, 
Mi svaku riječ gutamo nijemi; 
Srca nam dršću u radosnoj tremi 
Sve dogod ne bi dovršio čiča.     

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, 
Uzeo gusle u žilave ruke, 
I glasno počô, uz ganjive zvuke, 
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...   

Meni je bilo kô da pjesme ove 
Svaki stih posta pun behar u rosi, 
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi 
Prosipa meke pahuljice nove...