Derventski kraj u dalekoj prošlosti
Ako želimo upoznati daleku i bližu prošlost derventskoga kraja, potrebno je odmah na početku ukazati na to da ovaj kraj leži na veoma pogodnom geografskom položaju, na prijelazu iz posavske ravnice u brežuljkaste i brdovite predjele Bosne i zato nije neobično što je on od davnina privlačio razne ljudske zajednice… Tako su svoj tekst o povijesti derventskoga kraja, prilagođen prigodnom izdanju spomenice sela Bunara, naslovila dva eminentna znanstvenika porijeklom iz Bosanske Posavine: akademik prof. dr. Alojz Benac, koji je rođen na Plehanu, i prof. dr. Đuro Basler, koji je rođen u Novom Selu. Bili su obojica vrsni stručnjaci za arhelogiju, te je razumljivo da su radije pisali o tim dalekim razdobljima kojim su se bavili negoli o novijoj povijesti derventskoga kraja.
Njihov tekst, u nekim detaljima prilagođen općem pogledu na derventski kraj, prenosimo gotovo u cijelosti, podijeljen – onako kako su to oni uradili – po predpovijesnim i povijesnim epohama:
- Paleolitsko ili starije kameno doba
- Neolitik ili mlađe kameno doba
- Eneolitsko ili bakarno doba
- Brončano doba
- Starije željezno doba
- Mlađe željezno doba
- Rimsko doba
- Srednji vijek i novije doba
Paleolitsko ili starije kameno doba
(oko 500.000 do 10.000 god. Pr.Kr.)
U koje doba je pračovjek prolazio ovim krajem?
Odgovor na ovo pitanje pružaju nalazi na Visokom brdu u Lupljanici, gdje su od 1958. do 1971. godine vršena obimna iskopavanja ostataka prebivališta pračovjeka iz starijeg kamenog doba.
Visoko brdo je prostrani brijeg na razvođu između Ukrine i Bosne. S nadmorskom visinom od 300 metara to je ujedno I jedna od viših kota u derventskom kraju.
Prvi ljudi trajnije su se ondje naselili prije otprilike 40.000 godina. Klimatske prilike su tada bile relativno pogodne za naseljavanje i život prastarih ljudskih zajednica. Prema skromnim i malobrojnim nalazima kremenih alatki iz najdubljeg kulturnog sloja čini se da su to bili ljudi neandertalske rase. Njihove alatke nose, naime, karakteristike kulture mousterijena, koja je, kako je poznato, svojstvena upravo ovim ljudima.
Bili su to lovci i sakupljači plodova. U dolini Ukrine, no isto tako i Bosne, oni u raspolagali bogatim lovištima, a posebno rado su lovili mamute, bizone i razne vrste jelena. Brojni nalazi zubi mamuta u koritu rijeke Ukrine, uvjerljivi su dokument o nekadašnjem bogatstvu ovoga kraja tom divljači. Nije zato čudo što su se ljudi ovdje zadržavali dugo vremena i u brojčano jakim zajednicama.
Pračovjek na Visokom brdu izrađivao je svoje oružje i alatke od tvrdog kremena što ga je nalazio u koritu rijeke Ukrine. Voda ga je u neizmjernim količinama vukla iz svog izvorišta u Boriji planini. Za pračovjeka je to bio jedan od bitnih razloga za naseljavanje upravo u ovom kraju.
Pred oko 34.000 godina, ili nešto kasnije, u derventskom kraju pojavile su se prve skupine ljudi vrste Homo sapiens. Na Visokom brdu predstavnici ove vrste su zaposjeli nekadašnje prebivalište neandertalskih ljudi. Oblici alatki tih novih stanovnika razlikovali su se od alatki prethodnika, a njihovu kulturu zovemo aurignacien.
Homo sapiens je hitar lovac, a njegov cilj su brže životinje ukusnog mesa. Uostalom, u to doba mamuti već izumiru, a bizoni postaju vrlo rijetki.
U vremenu od 25.000 do 24.000 godina prije Krista čini se da praljudi napuštaju derventski kraj, pa se, vjerovatno, naseljavaju na nekom drugom mjestu. Možda je tomu bio uzrok veliko zahlađenje što je nastupilo u tzv. trećem stadijalu würmskog ledenog doba. U opustjeli kraj nove skupine praljudi će se navratiti tek 3.000 godina kasnije, a to će već biti nosioci jedne nove kulture: zovimo je gravettin. U području Vučjaka i Krnjina ti novi ljudi će se zadržati oko 6.000 godina, a onda i njih nestaje. Oko 16.000 godina prije nas derventski kraj je za mnogo hiljada godina posvema opustio.
Neolitik ili mlađe kameno doba
( 6.000 – 2.400 god. Pr.Kr. )
O stanovnicima u vrijeme neolitika u derventskom kraju raspolažemo s nešto više podataka. U pitanju je nalaz poliranih kamenih sjekira, što su 1957. godine otkrivene u blizini izvora rijeke Veličanke, na njivi Derviša Alijagića. Na mjestu nalaza nije, istina, ustanovljeno cjelokupno naselje, s kućama i ognjištima, no ono se vjerovatno nalazilo negdje u blizini kote 303. Otkrivene sjekire pripadaju srednjem ili kasnom neolitiku, dakle vremenu između 4.000 i 2.400 godine prije Krista. Ovi stari stanovnici ovoga kraja bavili su se obradom zemlje i gajenjem prvih žitarica . U mlađoj fazi neolitika ( u prvoj polovini III. milenija pr.Kr.) bilo je ponovno naseljeno i Visoko brdo u Lupljanici. Ovi doseljenici su pripadali sjeverobosanskoj varijanti velike vinčanske kulturne grupe pa su sigurno neolitski ljudi s izvora Veličanke pripadali ovoj kulturnoj grupi.
Eneolitsko ili bakarno doba
( 2.400- 1.800 god.pr.Kr.)
Na kraju mlađeg neolitskog doba na Balkanu, kao i u čitavoj Europi, dogodile su se velike promjene. Iz prostora euroazijskih stepa su se pokrenule velike mase nomadskog stanovništva i pošle prema jugoistočnoj i srednjoj Europi. U znanosti se to obično naziva indoeuropskom seobom, a njene posljedice u populacijskom, genetskom i kulturnom pogledu bile su nesagledive. Za Balkanski poluotok i susjedna područja ta seoba je imala dvostruko značenje: ona je označila kraj neolitika i u isto vrijeme prouzročila lančana kretanja i mnogih domaćih populacija. Tako je došlo do jedne vrlo složene situacije u kojoj se odigravalo međusobno potiskivanje i miješanje.
Ova velika kretanja i promjene zahvatile su i područje rijeke Save i njezinih pritoka, pa svakako i derventski kraj. Glavni nositelji novog vremena na ovom području jesu predstavnici badenske, lasinjske kostolačke kulturne grupe. Sasvim je sigurno da su se ove grupe širile dolinom rijeke Bosne, jer njihove tragove nalazimo ne samo oko Doboja nego i u okolini Visokog i Travnika. U derventskom kraju su se stalnije zadržale grupe koje su pripadale lasinjskoj i kostolačkoj kulturi. Prva od njih je vjerovatno domaći nasljednik nekih neolitskih kultura, dok su nositelji kostolačke kulture pravi doseljenici.
Najvažnije stanice novih doseljenka su Gradina Vis i,opet, Visoko brdo u Lupljanici.
Gradina Vis je otkrivena 1958. godine, a istraživački radovi na ovom lokalitetu su trajali sve do 1968. godine. Ova gradina predstavlja zemljani brijeg jezičastog oblika, okrenut prema sjeveru. Najviši dio brijega čini kota 268, koja se diže 60 metara iznad okolnog zemljišta. Sa tri strane strme padine ne dozvoljavaju pristup ravnom platou, dok se prema jugu Gradina Vis vezuje s ostalim brdima. Ta strana brijega je u određenim periodima bila zaštićena nasipom od zemlje i kamena, ispred kojega je bio iskopan rov.
Prvi naseljenici Visa bili su nosioci lasinjske kulture, koji su ovamo stigli sa zapada, iz zapadne Slavonije i posavske Hrvatske, i koji su formirani na bazi neolitske sopotsko- lengyelske culture, uz učešće novih doseljenika s istoka. U početku su ljudi ove grupe gradili kuće ukopane u zemlju (zemunice), a kasnije – kada su se bolje snašli na ovom terenu – gradili su i četvrtaste kuće na površini zemlje. Zidovi tih kuća su bili izgrađeni od drvenog prepleta i nalijepa gline. Zbog vrlo karakterističnih izrađevina od pečene zemlje, raznih vrsta glinenih posuda, praćenje kretanja i života ovih ljudi ne predstavlja danas nikakvu teškoću. Računa se da je njihovo naseljavanje i lokalitet Visoko brdo u Lupljanici, ali tamo nisu ostavili tako značajne tragove kao na Visu.
U vremenu između 2.100 i 2.000 godine na Visu su se ustalili nositelji kostolačke grupe, koji su se kretali zapadnom Panonijom i dijelom sjeverne Srbije. Na Visu su kostolački doseljenici gradili četvrtaste kuće iste konstrukcije kao što su i one lasinjske. Keramičke izrađevine se veoma mnogo razlikuju od onih prethodnih, tako da se može reći da između nosilaca spomenute dvije grupe na Visu nema zaista nikakve genetske veze. One su strane jedna drugoj, a nositelji kostolačke kulture se mogu ubrajati među nomade s istoka, koji su igrali važnu ulogu u indoeuropskoj seobi.
Danas je sasvim sigurno da je Gradina Vis jedan od ključnih lokaliteta na području bivše Jugoslavije za proučavanje odnosa između lasinjske i kostolačke kulture i za izučavanje geneze i kretanja nositelja kostolačke grupe.
Brončano doba
( 1.800 – 900 god.pr.n.e. )
Odmah treba reći da su na Visu značajni i ostaci naselja iz srednjeg brončanog doba. To je doba izvjesnog smirivanja pa tako i nešto intenzivnijeg kulturnog stvaranja, koje će na ovom mjestu potrajati dosta dugo vremena. U starijim slojevima iz ovog doba zapaža se izrazita kulturna povezanost Visa s populacijama u Panonskom području. Osobito je upadljiva veza sa tzv.dubrovačko- žutobrdskom skupinom, čije postojanje datira u vrijeme od 1.400 do 1.200 godina prije Krista.
Nešto mlađu fazu ove kulturne epohe predstavlja nalaz posuda bikoničkog oblika i s drškom u obliku slova X, što je karakteristično za kulturnu skupinu čiji se nositelji šire daleko preko granica Panonije u pravcu srednje Europe. Njezino postojanje datira u vrijeme od 1.200 – 1.000 godina prije Krista.
Stanovnici Visa u to doba povezani su opet sa sličnim skupinama prema sjeveru. Te veze su naročito upadljive s nosiocima vrlo brojne europske populacije, koju karakterizira samosvojan način ukopavanja mrtvih: pokojnik je prije ukopa bio spaljen, a njegov pepeo stavljen je u zemljanu posudu (žaru) i tako zakopan. U srednjoj Europi i dijelu Podunavlja otkrivena su takva pokopališta na velikim poljima, pa otuda i ime ovoj pojavi: kultura žarnih polja.
Nositelji ove kulture nisu mimoišli ni Vis, gdje su otkriveni tragovi zgrada i posuda za kućnu upotrebu. Posebno su karakteristične keramičke izrađevine s fino urezanim geometrijskim ornamentima (šrafirane trake i trokutovi, cik-cak linije girlande i sl.), uz upotrebu bijele inkrustacije. Do danas, međutim, nije otkriveno odgovarajuće groblje sa spaljenim mrtvacima, što se inače može očekivati na prostoru izmađu Visa i Dažnice, ili pak na prostoru okrenutom prema Plehanu.
Starije željezno doba
( 900- 450 god. pr.Kr. )
Slijedeću etapu u naseljavanju šireg prostora oko Dervente predstavljaju naseljenici što su se na Visu našli tijekom starijeg željeznog doba. Ovdje je, naime, u tijeku istražnih radova otkriveno više fragmenata zemljanih posuda oblikovanih i ukrašenih na način koji je karakterističan za starije željezno doba. Osim toga, na Visu je otkrivena i izvjesna količina željezne troske, što je znak da je ovdje postojala i talionica, a prema tome i kovačnica.
Sudeći po ovim nalazima Vis je u starijem željeznom dobu bio povezan sa velikim sojeničkim naseljem u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške. Izvjesnu srodnost pokazuju i nalazi na Gradini u Vrelima, dakle na susjednom Vučjaku.
Mlađe željezno doba
(450. do 47. god. stare ere )
Nekoliko keramičkih fragmenata, nađenih na Visu, govore da je u ovo doba brežuljak bio također nastanjen. Naselje tada nije bilo osobito veliko, no važno je da se u to doba u sjevernoj Bosni razvijaju plemenske skupine o kojima su antički pisci – grčki i rimski – pružili već prve podatke. Ta plemena su nam, dakle, već i po imenu poznata, a to znači da se mi u ovom dobu nalazimo već na pragu historije.
U derventskom kraju živjeli su tada Oserijati, panonsko pleme koje je nastanjivalo područje između Kozare, Psunja, Papuka i Vučjaka. Istočnu granicu činila im je rijeka Bosna, a dalje preko nje živjeli su Breuci. Vis – pa onda i cijeli derventski kraj – nalazili su se tako pri samoj granici plemenskog područja Oserijata prema istoku. Možda je to i bio razlog što ovo naselje nije tada vidnije napredovalo. Ono se čak polagano i ugasilo. Umjesto njega će narasti veliko naselje na Gredama u Sijekovcu, na prostoru današnje Rafinerije nafte. Sava je, naime, u to doba postala važna prometnica, pa su tako naselja u brdima postepeno napuštana.
Na osnovi svega što je rečeno, derventski kraj se u prahistorijsko doba nalazio u neposrednom susjedstvu punktova na kojima su živjele različite prahistorijske grupe. Osobito je značajna u tom pogledu najuža veza s Visokim brdom i Gradinom Vis, pa se zato za praihstorijsko doba područja na kojem leži cijeli derventski kraj mogu uzeti isti parametri koji važe i za ta dva znamenita lokaliteta.
Rimsko doba
( 47.god.pr.Kr. – 480. g. pos.Kr. )
Postoji mišljenje da je Gaj Julije Cezar 47. godine prije Krista prošao s vojskom krajeve u srednjem toku rijeke Save, kada je za buduće Rimsko Carstvo osvojio dijelove južne Panonije. Rimska vlast je, međutim, bila nešto solidnije organizirana u zapadnim dijelovima ( na pr. oko Siska), dok su Oserijati, Breuci i Skordisci bili pod nešto manjim pritiskom rimskih legija. Ipak, oni su osjetili opasnost od rimske penetracije na ovom teritoriju, pa su 6. godine poslije Krista pod vodstvom breučkog plemenskog prvaka Batona podigli ustanak. Borbe su trajale do 9. godine, nakon čega su Rimljani definitivno osvojili krajeve južne Panonije, a time i područje Posavine. U širem području oko Dervente otkriveni su tragovi rimskih naselja, a ono najbliže gradu jest u Polju.
Od Dubočca, preko Gradca i Polja vodio je, kako se čini, jedan vicinalni put prema Kulini i Božincima, pa se u Podnovlju vezao na dolinu Bosne. Drugi sličan put vodio je od Polja prema Grku, Gradini u Vrelima i Klakaru, gdje je postojao prijelaz preko Save, od kojega je ostala sačuvana stražarnica na lokalitetu Kamen. Važna putna stanica nalazila se u Doboju, gdje je izgrađeno veliko utvrđenje u prostoru bliže ušću Usore. Na području Kobaša izgrađeno je naselje pod imenom Urbate, a u Slavonskom Brodu naselje Marsonija, što potječe od imena rijeke, koja još i danas nosi to ime (Mrsunja).
Srednji vijek i novije doba
Tijekom srednjeg vijeka derventski kraj nalazilo se na granici između bosanske države i posjeda moćnih slavonskih feudalaca Berislavića iz Grabarja kod Slavonskog Broda. U okolici, koja je više sličila ničijoj zemlji, nije bilo većeg grada niti utvrđenja. Daleko od Dervente nalazio se grad Dobor kod Modriče, zatim Grad u Brusnici – možda stari Branič, te grad u Doboju. Manje utvrđenje nalazilo se u Dubočcu, ali je ono razoreno 1718. godine pa preneseno u Slavonski Brod, gdje se tada počela podizati velika tvrđava.
Godine 1672. u ovom kraju se spominju sela Majevac, Dubočac i Seočanica, te kasaba Derventa. U tijeku bečkog rata (1683- 1699), ovi krajevi su, već od 1686. godine počeli gubiti svoje staro stanovništvo, koje se listom iseljavalo u područja sjeverno od Save. Tako je fra Andrija Šipračić, rodom iz Dubočca, poveo preko Save 2.700 žitelja iz okoline svog rodnog mjesta. Iz užeg područja Dervente preselilo se u Slavoniju 2.300 osoba, a iz Majevca 1.500 osoba.
U jesen 1697. princ Eugen Savojski je krenuo s velikom vojskom u pohod na Sarajevo. Vojska je Savu prešla kod Vijuša, dakle jugoistočno od Bosanskog Broda, pa se preko Koliba i Peratovca (danas lokacija koja je dio Donjeg Višnjika) namjerila preko Bunara prema Kotorskom. Na povratku iz Sarajeva vojska princa Eugena je povela sa sobom znatan broj preostalog naroda, tako da je kraj oko Dervente gotovo potpuno opustio.
Godine 1708. ovdje gotovo nema ljudi. Tek poneke grupe se polagano vraćaju iz Slavonije i naseljavaju na begovskim selištima, tako da se 1737. godine prvi put spominje selo Velika.
Ime ovog naselja moguće je dovesti u vezu s istoimenim mjestom u Požeškoj kotlini. Nije zato isključeno da muslimanski naseljenici Velike s početkom XVIII. stoljeća potječu upravo iz požeškog kraja, pa su sa sobom u Bosnu donijeli i ime svog starog zavičaja.
Velika je, zbog begova, koji su se tu naselili vrlo brzo postala u izvjesnom smislu regionalni centar. Njoj je 1742. godine pripadalo 8 sela, s ukupno 107 domaćinstava. Broj stanovnika se u slijedećem godinama stalno povećavao…
Iz Matice umrlih župe Velika za godine 1763-1771, a koja se čuva u Arhivu Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci (Arhiv Samostana br. Mt- 23), vidi se da su u groblju na Plehanu u tijeku 1763. godine sahranjene dvije osobe iz Velike (Jure Stanić i Marta Ivaničević), a slijedeće godine pet osoba (Franjo Blažević, Niko Iličić, Ante Iličić, Niko Gogić i Ante Jurić). Godine 1765. preminuli su Pavle Šćević, Ruža Stanić i Marija Mijatović, a slijedeće, 1766. godine, Mate Ivaničević, Ana Adžamić, Marko Popić (ne više Popo) i Mato Mijatović. Godine 1777. pokopani su Andro Jozić i Grgo Blažević, 1778. godine Ruža Zadrković i Tomica Adžamić, te 1779. godine Anastazija Šćević…
Ne znamo kako se odrazila na stanovništvo epidemija kolere, takozvane kuge, koja je u veljači 1783. godine zahvatila Bosnu i trajala gotovo cijelu godinu.
Veliki pomor u derventskom kraju prouzročila je također velika epidemija kolere, koja je harala Bosnom od 1814. do 1817. godine. Uz bolest je zavladala i glad, budući da se narod razbježao iz sela, pa se sakrivao po šumama, da bi se na taj način sačuvao od zaraze. Ljudi su se najčešće zakopavali u jame, koristeći ih kao nastambe. Takvih krupnih jama i do danas se mjestimično sačuvalo, a groblja u Lupljanici i Živinicama zovu se kužna groblja.
U narednom vremenu u dva navrata vladale su epidemije kolere: 1836. i 1855. godine. Koliko je poznato, ove epidemije nisu imale katastrofalne posljedice. Gubitak stanovnika može biti i prividan: ljudi su umjesto starog prezimena dobivali nadimke, koji su vremenom postali prezimena.
Postoje, dakle, grubo uzeto, dvije skupine stanovnika na ovom užem području:
- porodice koje su zabilježene u XVII. i XVIII. stoljeću, a koje su ili preživjele u mjestu bečki rat (1683 – 1697) ili su se privremeno iselile preko Save, pa se u prvim godinama XVIII. stoljeća povratile u stari zavičaj.
- Porodice koje su se doselile iz Hercegovine i zapadne Bosne dvadesetih i tridesetih godina XIX. stoljeća, nakon što su ovi krajevi bili znatno opustjeli od epidemije kolere 1814 – 1817. godine.
Alojz Benac
Đuro Basler