Kada
je 1878. Austrija unišla u Bosnu, odmah se zdala na uređivanje uprave u Bosni. Uspostavila
je razne upravne jedinice: okružja, kotareve, ispostave, gradske samouprave te
u važnijim krajevima i općine.
Tako
je onda uspostavljen kotar i u Derventi. Bio je to jedan od najvećih i
najvažnijih kotareva u Bosni. Brojao je devedeset i dva sela, a sezao je od
granice Prnjavora pa do starog utoka Bosne u Savu. Taj stari utok danas zovu Starača.
Imao je dvije ispostave, jednu u Bosanskom Brodu, drugu u Odžaku.
Poglavar
okružja kod Austrije zvao se okružni predstojnik, poglavar kotara zvao se
kotarski predstojnik, dok se šef ispostave zvao upravitelj ispostave, a šef
grada zvao se gradski načelnik. Za općine se također govorilo općinski
načelnik.
Tko
je bio prvi austrijski predstojnik u Derventi, ne znamo; koliko ih se
izmijenilo za prvih godina austrijske uprave, ni to ne znamo. No u rano proljeće
1884. došao je tu čovjek imenom Franjo Plentaj. Po
svoj prilici bio je Poljak narodnošću.
Dolazak
toga novoga predstojnika donio je novi duh, novu nadu i pouzdanje. To su
Dervenćani brzo osjetili. Tadašnji derventski župnik i dekan fra Mato Prgić
uputio je odmah po njegovu dolasku pismo svima župnicima svoje dekanije, gdje
im piše: Velečastna Braćo! Mi smo za
G(ospodina) predstonika dobili vrloga muža; njega će veseliti ako ga braća
župnici posjete. Zato ovim pozivam sve župnike kotara Derventskoga da dne 16.
aprila doći izvole u Derventu do 10 sati ujutro, da ga zajednički pozdravimo.
Plentaj
je uistinu bio čovjek duha i rada. Bio je radin, poduzetan, nesebičan,
dobronamjeran. Dao se odmah iza dolaska na rad. Rušio je po Derventi one turske
ćefenke i stare čađave drvenjake, što su grad nakazile. Proširivao je i nasipao
ulice, pravio kanale i trotoare. Ukinuo je staru gradinu i stvorio ondje lijepu
pijacu. Sagradio je veliku zgradu za kotarske urede. Osnovao je kreditnu banku
i naredio da ona daje težacima zajmove uz što manje kamate. Nešto izvan
Dervente na Babinu brdu osnovao je privredno dobro s velikim vinogradom i
voćnjakom. Pomagao je i nadzirao škole. Učinio je tako mnogo dobra za
derventski kotar i još više za sam grad Derventu.
No
najvažnije i najzaslužnije njegovo djelo jest – cesta Derventa-Odžak-Šamac.
Odmah
pri svom dolasku Plentaj je uvidio kako je njegov kotar velik, prostran, ali i
jako zapušten. Trebat će tu puno hodanja, nadgledanja, inšpiciranja, savjetovanja. Trebat će često posjećivati razne
ustanove. A i obratno, trebat će često ljudi dolazit u Derventu; dolazit u
kotar, dolazit na sud, u porezni ured, u gruntovnicu, katastar, na poštu, u
trgovinu i tako dalje. Ali putevi su na sve strane slabi, zapušteni ili ih
nikako i nema. Zato se je ponajprije brinuo za puteve. Popravljao i nasipao
puteve da tako raznim krajevima olakša saobraćaj s kotarom a i kotaru s raznim
krajevima. Svakako je najteži saobraćaj bio sa odžačkom ispostavom. Ti su
krajevi daleko: od Dervente do Odžaka ima kojih 45 kilometara, a otale do Save
ima još 15 kilometara; sve to spada derventskom kotaru. Plentaj odluči praviti
cestu Derventa, Odžak, Šamac.
Dozvao
je inženjere i savjetovao se s njima. Jedni su predlagali da se ide širokim
turskim putem do Broda i onda niza Savu, drugi su željeli preko Žeravca, Vrela,
Vinske i Svilaja, dok su mu treći dali smjer preko Kuline, Božinaca, Glogovice,
na Podnovlje pa niz Bosnu ravno u Odžak. Plentaj se odlučio za ovaj posljednji
smjer.
Nakon
stvorene odluke i izrađene trase, odmah se je započelo s radom. Plentaj nije
imao financijskih sredstava da tu cestu izgradi; on je odlučio taj posao izvesti
s narodom. Austrija je zadržala u Bosni od Turske takozvanu augariju, kuluk, samo umjesto begovima,
kulučilo se državi. Svaki muški član kuće nakon navršene petnaeste godine morao
je šest dana državi raditi; razumije se raditi besplatno, a ručak sebi ponijeti
u torbi. Radilo se ondje gdje vlast odredi. Znalo je to nekada biti i jako
daleko od kuće. I mene je kao gimnazijalca jednom iznenadila žandarska patrola.
Tražili su me radi augarije. Rekao sam da sam đak, da pohađam franjevačku
gimnaziju u Visokom. Na to vođa patrole izvadi iz torbaka neku knjigu, zapisa
nešto u nju i reče mi: 'Dobro, živio, dabogda biskup posto!' Ja onda još nisam
pravo znao što je biskup, ali sam znao šta je to ići na augariju.
Plentaj
je angažirao čitav kotar za gradnju navedene ceste Derventa-Šamac. Tu nije bilo
dosta samo augarija, već raditi dok god treba. Sela su radila naizmjenice,
radili ljudi, dječaci, kolija. Radila su sva naša domaća sredstva: krampovi,
budakovi, sjekire, kosiri, motike, lopate, karuce, tezgere. Sve je bilo u radu,
u pokretu: sjekire su sjekle drvlje, budakovi jedni krčili žilje, drugi kopali
hendeke, lopate su bacale zemlju, motike ravnale put. Kola su odvozila što je
suvišno, dovozila što je potrebno, dovozila kamen s raznih mjesta te pijesak
što s Bosne što s Ukrine.
Radilo
se užurbano. Ipak se pazilo da sve bude solidno, temeljito, valjano. Žandari,
policija, inženjeri, neprestano su letali tamo amo – nadgledali, upućivali,
savjetovali, ispravljali. Izgledao je taj rad kao da se gradila egipatska
piramida ili kula babilonska.
I
Plentaj je često dolazio na radilište i pratio kako se rad odvija. Lijepo je
razgovarao a ljudima, tumačio im i uvjeravo ih. Govorio im je:
-
Ja znam da vi meni sada psujete i oca i mater, ali vi ćete mene poslije
blagosivati, vi morate znati da vi to ne pravite meni već sebi, svojoj djeci i
unucima. Zbilja ljudi koji su se s početka bunili, negodovali, počeše uviđati
da predstojnik dobro govori te počeše s voljom i predanošću raditi; dapače
počeše jedan drugoga nukati na rad: 'Radi, brate, radi, valjat će ovo nama'.
Nakon
duga, trudna, umorna i sveopćega rada napokon je cesta bila gotova. Otpuštena
su sela, radnici, kolija, majstori, ostao je samo glavni inženjer i dva
majstora da još malo pojedine dijelove obađu, eventualno još nešto poprave.
Tada
pođe i Plentaj da pregleda svu cestu od početka do njena završetka.
Razgledajući cestu, Plentaj je u tom svom djelu osjećao veliku ugodnost, ali ga
nenadno zadesi velika neugodnost.
U
to vrijeme po bosanskim šumama sakrivao se još po koji hajduk, zaostao iz turskog
vremena. Takav jedan hajduk imenom Rade, a bio je rodom od Bijeljine, sakrivao
se na teritoriji derventskog kotara. Vjerojatno je najviše lutao po Vučijaku,
kao i nekada glasoviti hajduci Kiko i Zelo. Plentaj, naravno, nije mogao to
trpjeti u svom kotaru pa je raspisao na njega ucjenu: 50 dukata ko ga uhvati i
izruči vlastima.
Idući
sada cestom, Plentajeve su misli bile privezane samo za cestu i ništa više nije
vidio osim ceste. Kod Topuza on je zaustavio fijaker te izašao da pregleda taj
komad ceste, jer su tu i zavoji i velike strmine s desnu stranu ceste. Jedva je
koračio nekoliko koraka, kad se pred njim stvori neki neobičan čovjek: u ruci
je držao pušku, na njemu hajdučko odijelo, lice, oči, izgled – sve hajdučko.
Čovjek uperi pušku u Plentaja i reče mu:
-
Ne bojte se, budite samo mirni i nemojte vikati. Zatim nastavi: Ja sam hajduk
Rade koga vi odavno vrebate. Vi ste raspisali na me ucjenu pedeset dukata.
Previše ste malo procijenili moju glavu. Ja ću vašu glavu procijeniti malo
više, ali neću opet previše. Eto, recimo, sto dukata. Pošaljite momka kući nek
donese sto dukata, al dobro pazite da se ne bi pojavio žandar ili vojnik, jer
vi ste tu a puška je ovdje i moja je ruka sigurna. Bez ikakva omišljanja
Plentaj je izvadio iz džepa notes i olovku, istrgao je jedan listić iz notesa
te napisao ženi par riječi; dao je cedulu momku i rekao mu da žuri. Nije dugo
prošlo, fijaker se povratio. Iz njega je izašla gospođa Plentaj. Ona je pred
hajduka stavila neku maramu i onda brojila: jedan, dva, tri – deset, pedeset,
osamdeset, stotina. Tad im hajduk dade znak da idu. Oni se udaljiše, a hajduk
smota maramu sa dukatima, turi ih u džep i nestade ga u šumi. Tako je Plentaj
za svoj rad i trud mjesto lovorova
vijenca dobio vijenac od bodljikava trnja.
Proboravivši
desetak godina u Derventi, Plentaj je napokon otišao. Otišao je on, ali su
ostala njegova djela, koja su dugo, dugo ljudima pričala o njemu.