Pred sami
sabah, dok se u tankim, paperjastim koncima dijelila noć sa danom, u one slatke
minute u kojima se najslađe spava i najmučnije ustaje, kasabu potrese snažna
tutnjava; na mnogim kućama popucaše džamovi, popadoše crijepovi i koruge s
kućnih krovova, a one bliže i nesretnije kuće, što su bile u blizini carske
tophane, gotovo gruhnuše do temelja pred onim strašnim grohotom šejtanskog
posla - pred lagumom. Ko je lagum podmetnuo pod carsku livnicu topova, čije
ruke zakofrčiše tako strašan i nazadan posao, niko ne saznade.
Kao pred
kijametski dan, sva kasaba ustade u jednom sekundu na noge; strka i lelek, zapomaganje
i izbezumljeni povici odsvakle su, izukrštano, prečacima i daljom, sustizali
ranoranioce, karavandžije i menzildžije što su se taman opremali da pođu na
svoje mučne, sabahzorske poslove.
Otuda od tophane dizao se crn dim ispred kojeg je maločas, tek što je gruhnula
eksplozija, u huku, kao tuča, krenulo sitnije i krupnije kamenje i prašina; žućkast
oblak raspršene sedre, kamena i kreča, putovao je lagano od Gladžinskog luka, vukao
se umorno i prijeteći prema središtu čaršije i što je dublje ulazio među
mahale, dućane i čardake, sve se više tanjio, ali iza njega ostade i po
prozorima, i po verandama i kućnim pragovima - svukud iza njega ostade
pepeljasta garež.
Ljudi su skakali iz dušeka u gaćama, dohvaćali ono što im je bilo najbliže pri
ruci - neko djecu, neko kese sa cekinima i madžarijama, a neko - ko se u te
sabahske minute zatekao sa šišom pored sebe, izletje s bocom rakije! I ti
rakijaši i sarhoši najmirnije dočekaše kijametski dan - niti se uzbuđivahu, niti
ih je isuviše zanimala jeka od laguma, ni onaj dim, ni prašnjavi oblak. Seirili
su poizdaljeg kako se pravi gungula i strka i nisu ni srcem, ni razumom
učestvovali u ovoj zajedničkoj patnji svih kasablija. Činilo se i da ih je u
rakiji i sama smrt zatekla, oni bi je, na moju vjeru i dušu, primili mirno, dočekali
je sjedeći, kao nešto što je valjda i moralo doći. Tog jutra džamije ostaše
puste. Dućani se ne otvoriše. Kapetanska zastava pred muhafizatom se ne diže, ne
razvi. Menzildžije ne pojahaše konje i ne obodoše prema Sarajevu. Ni kapetan
tog jutra ne ode u lov.
Umjesto uhodanog reda - koji se provlačio još od onog dana kad su turski ati
prvu kopitu udarili na vrelu Bune i pritisli čitavu Bosnu - da se otvore
dućani, klanja sabah, popiju kafe i ispuše cigare uz pregršt eglena i
razbibrige, izotvaraju magaze, pojašu konji - sada je najednom, nakon tog
đavolskog grohota i nevolje, sve potonulo u strahu i bezbrojnim pitanjima: Šta
se to dogodilo? Čija to vojska udari? Čiji topovi tako strašno urliknuše u
najljepšim trenucima sna?
Ali ne prođe dugo, tek što se raziđe prašina i onaj oblak crnog dima, stigoše
glasovi i do najudaljenijih sokačića po gradu da je gotovo cijela tophana
porušena na najčemerniji način -barutom! I kako je te noći u livnici radilo
tridesetak livaca i majstora, jer je nova kapetanska vlast naredila, i dobro
plaćala za to, da se što brže izliju mnoga topovska grla i đulad, nijedan od
njih, izgleda, nije živ dočekao jutro!
Uz to su krenule i priče, kao živa bića. Brzo, sklapane iz kratkih laži, išle
su od usta do usta, od ćoška do ćoška. Pričalo se svašta. Jedni izmišljahu da
je to đavolski posao, drugi opet da su livnicu podlagumali carski ljudi, treći
opet kako su na svoje oči vidjeli da je na sahat pred rušenje iza tophane bilo
neobičnih ljudi. Naravno da su te priče najviše zanimale muftiju i kapetansku
upravu. Vojnici su pretraživali hanove, zavirivali po lugovima, zvijerali na
svakog nepoznatog čovjeka koji se u kasabi tog neobičnog dana zatekao, ispitivali
djecu po sokacima jesi li koga vidjeli, što čuli...A dolje, pored carske
livnice topova, što je sad bila u rukama kapetanske vlasti, skupljala se u
talasima svjetina pored one goleme nagorjetine koju je lagum izvalio iz dubine
temelja.
...Odmah, tek što su mrtvaci pokopani i prve nevolje malo utihnule, kasaba
započe svoj ponovni život onim istim redom kao i nekoliko dana ranije; trgovalo
se, putovalo, sjedilo i seirilo. Po kafanama se uz svakodnevne priče i
razgovore o cijenama žita, maslu, ovčijim kožama, svili i kadifi, pridometala
kao neka neizbježna prišipetlja i priča o tophani, o zagonetnim zločincima što
su je srušili na tako svirep i podmukao način. Nije bilo čovjeka u kasabi a da
mu u glavi povazdan, pa i obnoć, prije sna, ili kad bi ga žgaravica, neki
skriven damar, ili boljka probudila, ne bi proletjela misao: ko li podlaguma
tophanu i pobi onolike ljude? I pri tom, naravno, u mozgovima bi se odmah
rađala nova, sve zamršenija i teža pitanja: Kako uteče? Ko mu pomože? Kad se
uvuče u kasabu? Koliko ga platiše? Gdje se sad skriva? Da nije neko iz čaršije
što mrzi novu vlast? Kako mu je ime? Da nije Zaim? Zaim? Moglo bi biti, moglo? Zaim
je nešto i otprdio u tvrđavi zbog nove vlasti? Hm? A može opet biti i Sejfica, onaj
šejtan nad šejtanima što sve pokriva budalaštinom, a ovamo ti laje ko pas
protiv gazije Huseina? I u Šehalićevim kućama ima skrivenih Ali-Namik pašinih
ljudi! Ima -kao što je Bog jedan jedini! Možda noću izlaze pa čine čuda nad
čudima? Pa i livnicu su mogli podlagumati, kako ne? Ali, daj dokaži, uhvati, pokaži
prstom, okom namigni? To nije mogao, niti znao niko. Niko.
Ali misli stoje. Pod čelima, u potiljcima, pod tjemenom. Misli od kojih se
nikud ujagmiti ne mogu. Svi pametuju, njuškaju, traže. Izdaljeg, oprezno, tajom.
Mirišu neke nevidljive tragove kao lovački kerovi kad oćute zeca, ili lisicu. Brlogaju.
Brlogaju, razgrću, kupe neke mrvice sumnji, slažu ih u gomilu, razabiru kao kad
trijebe grah za čorbu, čuju nečije korake, šapate...
Od misli nikud. Od sumnji pogotovo.
I vlast
šuti, teško diše, kao da je u zaduhi. Vlast žmirka kao mačka, kao prebijen
kurjak podvita repa. Sakata vlast. Sakat muftija. Sakat sejmenski baša i
delijski delibaša. I Gradaščević se pritvorio, pa šuti. Nikud ne izlazi. Ni u
lov, ni u šetnju. Ni pobjeda mu, činilo se, nije više tako slatka. Sve čemerno.
I između ljudi u vlasti sumnja. Jedni druge mjere, kroz merhaba, kroz selam
alejkjum, kroz mašalah, pa i kroz žute, kisele osmijehe. A iza njih, iza tih
pritvornosti - pitaj dragog i svemogućeg Boga čega sve nema?!
Tophana kao golema rana na svačijoj savjesti, u svačijoj pameti. Diše, krvari, ruje
duše, mrsi misli, zamjenjuje vjeru s nevjerom, laže, pogani kao crni prišt ili
sakagija!
U kućama unesrećenih livaca je ipak najteže i najcrnje. Još svježi mezari, još
ljute rane u srcima, još ljuća tuga na kućnim pragovima - od čega sada živjeti
i kraj s krajem sastavljati, mili moj Bože, stvoritelju?!
Prvi poče razmršavati tugu Nur-efendija. On u donjačkoj džamiji nakon molitve, kad
već ljudi poustajaše sa sadžde, s vaz-perde, ustavi kasablije i pozva ih da
idućeg petka, kao da je najveći praznik, u sergiju, za postradalnike, djecu i
žene, očeve i braću livaca, bace koji groš -sevap kako bi im se umanjila
nevolja! I zbilja, idućeg petka u svih sedamnaest džamija zveknuše bakarne
tepsije po kojim se zažutješe i groši i dukati.
To kasaba plaća.To kasaba daruje i pomaže.
Trgovci su slali Nur-efendiji, koji je ispred Uleme određen da skuplja pomoć za
djecu i ukućane pogorjelih tophanidžija, robu, hranu, katove haljina, papuča, svile
i slatkiša, sve ono što im je po magazama stajalo godinama i nije imalo
kupaca. Da uhvate pred Bogom i pred ljudima sevapa, davali su unesrećenoj
djeci. I za koji dan, kad se i novac i sve one bale robe i tovari hrane useliše
u kuće nastradalih livaca, kao u čudu, kao da neko rukom mahnu, nestade tuge, nesta
suza, nesta rana na dušama!
Sve živnu. Zamirisaše pite, zaključaše tendžere dobrim, masnim ćevapom, zališe
agde hurmašice i baklave, obuče se svila i kadifa, zakliktaše nanule po
avlijama, zašuštaše dimije i čohane čakšire na djeci...
Na pogorjele
očeve djeca brzo pozaborljavaše. Jer, i kakvi su im to očevi bili kad im nikad
ovakve darove nisu kupovali, ni više i bolje hrane namicali? Kakve su to babe, amidže,
daidže i muževi što su jedva ponekad, i to samo uz bajramske praznike, izdvajali
pokoji grošić za jeftinu šamiju i otpadnu basmu za dimije? A vidi ti sad? Otkako
ih zemlja pokri, sve procvjeta, zamirisa, zasija?!
U njihovim glavama, duboko unutra, u najtanjim žilicama mozga, vrile su jasne, nepogovorne,
ali strašne istine: “Nije nikad ni valjao, nije nikad ni milovao. Više bi popio
nego što bi kući i djeci donio? Meni i nije morao, ali što je od dječijih usta
otkidao pa zaradu kroz flašu protjerivao s onakvima kakav je i sam bio?“
Bijahu to strašne, nakazne misli. Misli što su nikle u novim okolnostima, pod
novim nebom, u novom poimanju življenja.
- Da imam još jednog babu, ja bih najvolio da jopet izgori u tophani, pa
bi nam donijeli još ovoliko para i odjeće! - ne shvatajući što govore, ni koliko
su to nakazne riječi, ni gdje im je kraj, odakle početak, govorili su dječaci
pred mejtefom, hvaleći se svojim vršnjacima novim koporanima i čakširama.
Tako, pored onog kijametskog dana, kad bubnu lagum u tophani, osvanu novi, strašniji
kijametski dan. Osvanu u glavama rodbine pogorjelih livaca.
Ali, livnica je pokopana, mrtva, zjapi samo crna, velika rana u glavama rodbine
kao što je nagorjetina po njenim zidovima kraj Glažanskih lukova. Taj dan je
samo povod novoj, daleko težoj ljudskoj nesreći. Ovoj što se nakazno uklesala u
dječije glave, ovaj novi, nesagledivi kijametski dan koji je nastupio. Hajde-de,
da je on nikao u ucrvanim glavama, u starim, lisičijim mozgovima iskvarenim
dugim životima, mukama, iskustvima, čemerima kojih je bilo i biće dokle
je svijeta i vijeka, ali on nastade u dječijim glavicama, u moždanim žilicama
tek započetih puteva i zato je taj dan i bio tako užasan, neponovljiv i
nezabilježen između zemlje i neba.
To niko ne zapazi, ne zapisa, ne osluhnu, ne razmisli o tome.Ali dan je već bio
tu, nastupio je, dug, težak, neugasiv.
Beskrajno dug dan što će trajati do smaka svijeta i koji je u ljudima možda bio
još od postanka života posađen. Samo je bio potreban čas da se on otkrije, da
dođe povod njegovu rođenju, a taj povod je bila carska tophana koju jednog
jutra, u one najslađe minute, kad se meko spava i teško ustaje, sruši gruhnjava
poturenog laguma.
Je li to usud poslao tajnovitog lagumaša da ljudima pokaže koliko su nesretni
od svog postanka, ili je to bio samo slučaj, privid onom pravom dolazećem
kijametskom danu?
Niko nije znao.
Niko nikad nije saznao.
Nikad se neće ni saznati.