Kultura i baština

Četvrtak je. Jutro je svježe. Kuće i stabla uvijeni u nebo i zrak, podalje u maglu, tvoreći neobičnu harmoniju tonova i boja. Ulice Drevente oživjele od mnogih koraka i glasnih riječi. Točkovi kola tutnje po popločanim ulicama, a topot konja u ritmu odjekuje, gubeći se u daljini. 

Osjećam vani posebno živu amosferu, pa i ja požurih. U mislima mi se obnavlja po nez znam koji put rečenica: Čemu dugo spavati, čemu sanjatu duge nade u kratkom životu?!

Našla sam se već na ulici. Niz strmu glavnu ulicu slijeva se poslovni svijet na most koji vodi preko rijeke Ukrine. Umješah se i ja u tu živu rijeku ljudi. Konačno sam shvatila da je pazarni dan i da je sajam na prostranoj ravni preko Ukrine. 

Prolazim sajmom. „Hajde, gospoja, kajmaka“, „evo dobrog masla“, „uzmi, bona, ovaj sepetić jaja“, uzvikuju. Šutke idem dalje. Nude: vile, grablje, zemljano posuđe i drugu različitu robu domaće proizvodnje. Šećući naiđoh na prodavača šargija.

Na ovećem prostiraču poredani su na zemlji ti instrumenti. Zastala sam promatrajući ih. Pitam za cijenu. Uto pristupiše dvojica domaćih ljudi zaposlenih u Švicarskoj. Pratim pogađanje, i na kraju kupiše dvije. Stojim i razmišljam. Četiri stotine tisuća starih dinara, ali spusti cijenu na tristo. Sva je nezgoda u tome što je moje putovanje tek na početku, objašnjavam majsotru. „Dođite kad Vam je zgodno, ostavit ću Vam jednu lijepu šargiju sedefom izvezenu“, reče. 

Raspitujem se za način izrade tog instrumenta. Vrlo jednostavno objašnjavanje započe. Izvadih brzo svoju bilježnicu da nešto ne propustim. 

Trešnjino se drvo odreže prema dužini šargije i rasiječe uzdužno unakrst preko sredine da se dobiju četiri komada. Od svake četvrtine dobit će jednu šargiju. Dio iz srčike debla jest dno u kome se sastaju strane kutljače (rezonantnog dijela). Oteše se „na nož „ izvana, a dubačem stanje strane, potom se izgladi. Gornja daska kojom se pokriva kutljača jest od omorike. Terzijan (trzalica) pravi se od stare trešnjine kore. 

Vrat šargije ima jedanaest perdeta (prečnica), a najčešće je sa četiri žice. Vrat je dugačak oko jedan metar, a na gornjoj dasci ima pet budža (otvora, glasnica). Šargija može imati od četiri do dvanaest žica. Žice se zapinju ispod donjeg ruba daske preko konjića i utiču u količe (vijke), koji su razmješteni na gornjem dijelu vrata i sa strane. 

U postavljanju perdeta ima malo nesigurnosti, ali kod ugađanja žica dobro im posluži sluh. Ugađaju se u tri avaza (glasa). Zukavica (žica koja se uvijek trza) ugađa se tako da je za kvintu niža od donjih, a za kvartu viša od gornje žice. Prve dvije žice imaju isti ton i prstom se istodobno pritišću. Terzijanom se trza o sve četiri žice. 

Zahvalila sam ovom prijaznom pedesetogodišnjaku na uputama. Krenula sam dalje. „Četvrtkom ćete me uvijek naći ovdje uz moje šargije“, reče.

Na samoj periferiji Dervente nalazi se kuća braće Begića. Još za boravka na Plehanu doznala sam za Iliju i Marka, dobre pjevače starih izvornih popjevaka ovoga kraja. Pružila mi se prilika da ih posjetim i upoznam. Dočekao me je mlađi brat Marko. Majka u narodnoj nošnji, čista i uredna, donese crnu kavu. Malo porazgovarasmo radi boljeg upoznavanja. Razgovor skrenu na popijevke i pjevanje. 

Pjevalo se ovdje oduvijek i u svakoj prilici. Tako je i sa sviranjem. Pjevanje prati svirka na šargiji, dvojnicama i violini. Danas se dvojnice rjeđe čuju. Pjeva se na sijelima, svadbama, u kolu, cestom dok momci idu djevojkama itd. Kolo se nekada igralo kod crkve iza mise, danas se igra na drugom mjestu. Pjevanje je blago i umjereno. Blaže je od pjevanja u brdskim krajevima, ali ima elemenata i te pjesme. 

U obitelji Begića zapisujem i ovo. Izvorne popijevke u ovom kraju su:

 „Ljudska pjesma“, čije je porijeklo u pjevanju naših pradjedova, pa se malo dodiruje hercegovačke gange. Napjev je jedan, a tekstova ima više. Pjevaju je samo muški glasovi i to dva. Napjev uglavnom teče jednoglasno i samo se na nekim mjestima osjete dva grla. Pjeva se uz šargiju. 

„Svatovska“, pjevaju je dva muškarca, rjeđe više njih. 

„Gigećanje“ nazivaju pjevanje žena. Pjevaju obično dva glasa. Ima više napjeva i tekstova. 

„Svatovska“ – druga varijanta. Tekst i napjev se potuno razlikuju od one prve. I u načinu pjevanja se razlikuje, jer je pjeva više pjevača zajedno, a mogu biti muški i ženski glasovi. 

Od izvornih igara stigla sam zabilježiti samo ove: Lagano, Bruđo, Derventski valcer. Igra ih veći broj osoba uz svirku i pjesmu. 

Zabilježila sam napjev i tekst Ljudske pjesme. Pjevaju je Marko i Ilija Begić, stari između 40 i 50 godina.

Druga strofa:  

Oj..., Kad smo jednoč i još ćemo jednoč, 
Sramota je piti ne pjevati, 
Oj, ovo društvo treba razigrati. 
A moj kume, diko moja, 
Da mi malo ljudski zapjevamo. 

O...jo...oj, U zoru je slatko milovanje, 
kad se težak sprema na oranje. 

S užitkom sam slušala lijepe glasove Begića i njihovu pratnju na šargijama. Zato me počastiše s još dvije popijevke. Svatovsku sam zapisala.

Zapjevajmo, društvo naokolo, oj zapjevajmo, društvo naokolo! 
Pomoglo nas ime Isusovo, oj, pomoglo nas ime Isusovo.
Mala moja, tvoj polubac jedan, oj, mala moja tvoj poljubac jedan 
slađi mi je nego drugih sedam, oj, slađi mi je nego drugih sedam.

Privodim razgovor kraju. Marko u razgovoru ističe smisao za glazbu i dobar sluh kod stanovništva ovoga kraja. I ne samo to. Skloni su razne situacije opisati u stihovima i dati im napjev. Pet-šest takvih popjevaka slušam, među njima i rugalice. Npr. 

O Dervento, alaj si na glasu, 
krave oru, a volovi pasu. 

Kada je poslije rata smještena bolnica u plehanski samostan, postavljen je agregat i uvedena struja u bolnicu i samostan. Momci, prolazeći pokraj samostana, pjevali bi: 

Na Plehanu sijalice sjaju, 
gvardijane, živiš ko u raju! 

Ili poslije rata neki su plehanski momci pustili dugu kosu, pa im je milicija ošišala. Tako nastadoše stihovi: 

Šta je moja dočekala kosa, 
da je vjetar po Plehanu nosa. 

Moj se posjet bliži kraju. Na polasku dobila sam od Marka knjigu stihova spjevanih u narodnom duhu. Autor im je Ilija Begić, njegov brat. 

Zahvalih se i napustih obitelj, svakako s obiljem dojmova. Silazim niz glavnu ulicu, a lica tih osoba iz Begića kuće još su mi pred očima. Nema u njima nikakve zagonetnosti, izraza izgubljenih snova ili promašenog u životu. Kakve li otvorenosti, jednostavnosti i neposrednosti! 

Šetam još malo Derventom. Svratih u moderno izgrađenu katoličku crkvu, razgledah i jednu lijepu džamiju. Sutradan sam produžila putovanje preko Doboja u Tuzlu...