Povijest derventskoga zdravstva do II. svj. rata
mr. Petar A. Ćosić
U čovjeku je od
iskona bila prisutna težnja za opstankom i zaštitom zdravlja i života. U
ostvarivanja toga cilja on je, i u derventskom kraju, poduzimao pojedine mjere
na zaštiti zdravlja i života koje su u određenim povijesnim prilikama poprimale
i organizacijska obilježja.
Međutim,
samostalna bosanska država, po svom geografskom položaju bila je dugo u sferi
interesa Rima i Bizanta, pa se vječito borila za samoodržanje. Njezine vjekovne
borbe imale su za posljedicu slabljenje vlastitog razvoja, što se značajno
odražavalo i kroz zdravstveno stanje stanovništva.
Narodni liječnici i „ljekaruše“
Do dolaska Turaka
1463. godine, u Derventi, osim narodne medicine kojom su se služile široke
narodne mase, dominirala je medicina koju su donosili franjevci sa Zapada. Uz
to, kroz snažan utjecaj islamske kulture, u narodu se mijenjaju higijenske
navike i donose odgovarajući propisi. U to vrijeme je bila zapažena veza sa
dubrovačkim liječnicima i ljekarnicama koji su uglavnom pružali medicinsku
pomoć turskim dostojanstvenicima.
Niska
kulturno-zdravstvena razina, bijeda i neimaština, u odsustvu organiziranih
preventivnih mjera zdravstvene zaštite, omogućavali su da zarazne bolesti,
često u nezadrživim epidemijskim valovima, „pokose“ stanovništvo, te tako mnoga
naselja u derventskom kraju opuste. Do početka 20. stoljeća, derventskim krajem harala je kuga.
I dok kuga „bjesni“,
fra Nikola Lašvanin kaže: „Kad nasta godište 1732. otrova se sva Bosna“.
U maticama je, u
nedostatku službenih podataka, zabilježeno da je 1815. godine u župi Plehan
vladala kuga, a od tog vremena se spominju „kužna groblja“ u Živinicama i Lupljanici.
Od ove bolesti je u zimu 1815/16. godine u Pjevalovcu i Lužanima za tri mjeseca
umrlo 14 osoba.
Pored kuge, i
kolera je u 19. stoljeću ostavljala velike posljedice, o čemu fra Ivan Franjo Jukić
iz Travnika 12. kolovoza 1849. godine piše: „Kolera na vas mah u Gradiškoj
mori, u Derventi je umrlo 200. Osobito Turke tare“.
Narod je u
nedostatku liječnika i ljekarnika bio upućen na samopomoć i tako je razvijao
svoju narodnu medicinu, što se vidjelo kroz pojavu rukopisnih zbornika
lijekova, popularno nazvanim „ljekarušama“. Među mnogim, tada napisanim
ljekarušama, bila je i poznata Šimićeva ljekaruša,
koja je bez sumnje najstariji sačuvani pisani dokument o liječenju koji je
korišten u derventskom kraju.
U Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nalazi se rukopis pisan bosanskom ćirilicom
pod naslovom „DOMAĆE LIKARIE STARIH BOŠNJAKAH“. U predgovoru ovog rukopisa O.
Brlić piše: „Na mom kratkom putovanju po Bosni, dobio sam ja ovaj rukopis od 31
domaćih likova od fra Luke Šimića, paroka u Foči“.
U popisu župnika
župe Foča (kotar Derventa) stoji da je fra L. Šimić ovdje bio župnik od 1847.
do 1851. godine. Sudeći prema ovome i pojedinim riječima iz rukopisa, postoji
indicija da je ljekaruša dalmatinskog podrijetla i da ona potječe iz 18. ili
prve polovice 19. stoljeća.
Manje poznate su
tzv. Plehanske ljekaruše, koje su
novije zbirke lijekova, zapisane od naroda iz okolice Plehana. One potječu iz
19. ili početkom 20. stoljeća. U knjižnici Franjevačkog samostana na Plehanu
čuva se osam takvih ljekaruša.
Javno zdravstvo u doba osmanske vladavine
Javnu
zdravstvenu djelatnost u BiH za vrijeme Turske su predstavljale: Vakufska (od
1866) sa nešto kasnije izgrađenom Vojnom bolnicom (7) u Sarajevu. Vojska je imala svoje ambulante u kojima su radili
vojni hećimi, a kod pojave većih epidemija
među vojnicima zakupljivane su privatne zgrade i hanovi za potrebe njihovog
liječenja. Iz tog vremena se spominje da je u Derventi, u neposrednoj blizini
današnjeg „Staklenika“, bila turska vojna bolnica (hasta-hana), o čijem
postojanju do sada nismo mogli pronaći pisane dokumente.
Austrougarska
okupacija je našla Derventu bez liječnika i bolnice, iako su zarazne bolesti
sve više ugrožavale stanovništvo. I tada je ona, uglavnom zbog svojih interesa,
otpočela organiziranu zdravstvenu djelatnost na tada suvremenim principima.
Zdravstvo je tada po koncepciji bilo zemaljsko, organizacijski jedinstveno,
rukovođeno i financirano od Zemaljske vlade.
Nastanak derventske bolnice
Već 1880. godine
Zemaljska vlada ustanovljuje liječničko mjesto u Derventi a potom pri kotarskoj
upravi osniva Sanitarnu komisiju od tri člana (kotarski liječnik, policijski
referent i općinski vijećnik) kojoj je spadao u dužnost sanitarni nadzor u
kotaru kome su pripadala područja Bosanskog Broda i Odžaka.
Kako je
zdravstveno stanje stanovništva u kotaru bilo veoma teško, dr Albin Lušin
(Luschin) od nadležnih organa Austro-Ugarske monarhije 1884. godine traži da se
u Derventu pošalje jedan liječnik. Zbog takvih zdravstvenih prilika Zemaljska
vlada 28. ožujka 1884. godine imenuje dr Aleksandra Grinhuta (Grünhuta) za
kotarskog liječnika u Derventi, koji je došao iz Mađarske, a u siječnju 1885.
godine otvara prvu Općinsku bolnicu
u Derventi. Ova bolnica je bila smještena u iznajmljenoj zgradi Jusuf-bega
Begovića (u današnjoj ulici M. Radovanović), koja je raspolagala sa oko 150 m₂
korisnog (radnog) prostora i bolničkim krugom od 600m₂. U početku je bolnica
imala 6 bolesničkih soba, izolacionu sobu, čekaonicu, kancelariju, kuhinju i
mrtvačnicu. Kapacitet bolnice u normalnim uvjetima je bio 20, a u nužnim
prilikama i do 25 postelja. Spominje se da je u njoj radio dr Ivan Pavlikov,
koji je bio veoma omiljen među stanovništvom. Pored njega tu je radio i jedan
priučeni bolničar.
U derventskom
kotaru radila su dva kotarska liječnika; od toga jedan u Derventi (dr A.
Grinhut), a drugi u Bosanskom Brodu. U cilju osiguranja dostupnije zdravstvene
zaštite, nešto kasnije se u kotarskim ispostavama Bosanski Brod i Odžak
osnivaju ambulatoriji u kojima je redovito ukazivana liječnička pomoć.
Općinski
liječnik ujedno je vršio i dužnost upravitelja bolnice. U 1885. godini u
bolnici je liječeno 38 bolesnika, od kojih su čak 32 bila izliječena i
oporavljena. Osim liječnika, koji su uglavnom bili Austrijanci, Mađari, Česi i
Poljaci, nije bilo školovanog medicinskog osoblja koje bi se moglo efikasnije
uključiti u aktivnosti na suzbijanju kolere, malarije, ospica, pelagre i drugih
bolesti, koje su za Derventu u tom vremenu predstavljali globalni zdravstveni
problem. Iz bojazni od pojave kolere poduzimane su preventivne mjere, posebno
za hodočasnike koji su putovali u istočne zemlje, gdje su harale epidemije kuge
i kolere. Tako je na području kotara, točnije u Bosanskom Brodu, uvedena
karantena i izgrađena dezinfekcijska stanica, gdje se uz odštetu spaljivala
prtljaga, što je značajno doprinijelo suzbijanju epidemija na ovom području.
I mada, kao
većina drugih bolnica u BiH, u početku nije bila priznata kao javna bolnica,
derventska bolnica je bila jedina zdravstvena institucija u tom dijelu srednje
bosanske Posavine. Prema propisima Austro-Ugarske, od ukupno 16 u BiH samo tri
su u pogledu sanitarno-higijenskih uvjeta u potpunosti ispunjavale sve
zahtjeve. Tako je derventska bolnica tek 1894. godine priznata kao javna
zdravstvena ustanova.
Obzirom da
postojeća zgrada bolnice uskoro postaje tijesna da bi zadovoljila sve potrebe
kotara, 1901. godine je u općini Derventa zaključeno da se nova bolnica što
prije gradi od vlastitih sredstava. Tako je nova bolnica (čiji su troškovi
izgradnje iznosili oko 113.300 kruna) otvorena 1. studenog 1904. godine.
Građena je prema svim tadašnjim higijensko-sanitarnim i građevinskim zahtjevima
i imala je 10 bolesničkih soba sa 31 posteljom. Pored ostalih prostorija, u bolnici
je bila suvremeno opremljena operacijska sala i ambulanta. Uz zgradu bolnice je
bila izgrađena i posebna zgrada sa mrtvačnicom, kupaonicom za infektivne
bolesnike i dezinfekciju, ćelijom za izolaciju bolesnika i vešerajem. Bolnica
je imala kompletnu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, osvjetljenje je bilo
osigurano pomoću acetilenskih lampi, a zagrijavanje kalijevim pećima. Osoblje
bolnice sastojalo se od: upravitelja, tri radnika na održavanju, kuharice,
radnice u vešeraju i kućnog majstora. Upravitelj bolnice je tada bio dr. Ernst
Firt (Fürt), mladi liječnik koji je došao odmah nakon diplomiranja na bečkom
Medicinskom fakultetu. Njemu su, prilikom većih operativnih zahvata, pomagali
dr. Elias Majer (Mayer) iz Dervente i kotarski liječnik iz Bosanskog Broda.
No, i pored
poduzetih mjera u području zdravstvene zaštite, u Derventi i dalje haraju
epidemije od kojih su najznačajnije kolera: 1893, 1913, 1916. i španjolska
groznica 1918. godine. Zbog sve većeg broja oboljelih i umrlih od kolere, gradski
odbor je 1913. godine odlučio da se gradi „kolera bolnica“. Ova bolnica je u
početku bila smještena u Derventskom Lugu, a kasnije je od Zemaljske vlade, za
te potrebe dobivena zgrada Voćarsko-vinogradarske stanice. Kolera-bolnica je
služila za vojne i civilne svrhe, a prema nekim podacima mogla je primiti do
200 bolesnika.
Počeci ljekarništva
Pored
organizirane bolničke zdravstvene zaštite, u Derventi se relativno rano počinje
razvijati i ljekarnička djelatnost tako da već 1885. godine Jozef Oltvani
(Josef Oltvany), ljekarnik iz Mađarske, dobiva koncesiju za otvaranje ljekarne
u Derventi. Međutim, već nakon par godina, Jozef Oltvani (prema nekim izvorima zbog
bolesti) 1894. godine napušta Derventu a rad u ljekarni nastavlja Marija
Oltvani (Oltvany).
Za razvoj
ljekarničke djelatnosti u Derventi posebne zasluge pripadaju ljekarniku
Aleksandru Sussmanu koji se, sa svoja dva sina ljekarnika, dugo zadržao u
Derventi. On je 1900. godine izgradio
obiteljsku zgradu u kojoj je bila ljekarna, a poslije II svjetskog rata u njoj
se razvijala preventivna zdravstvena djelatnost.
Prve derventske primalje i liječnici
Pored liječnika
i ljekarnika, značajno mjesto u razvoju zdravstvene zaštite na ovom području imale
su i primalje. Zanimljive su zamolbe za probni rad u Sarajevu Marije Halbuh
(Halbuch), primalje školovane u Pragu, te Magdalene Kujundžić i Ljubice
Topalović, za pohađanje primaljskog tečaja. No, bilo je i primalja, poput
Marije Stević, bez tečaja. Ona je 1902. obavljala dužnost općinske primalje.
U vrijeme
austrougarske okupacije prilike su zahtijevale da liječnici u Derventi ulažu
maksimum stručnog znanja kako bi se zdravstveno stanje stanovništva poboljšalo.
Pored ostalih u Derventi su radili vrsni i priznati liječnici: dr Jaroslav
Verthajmer (Wertheimer), dr. Fridrih Tramer (Fridrich Trammer), dr. Arnold
Lederer i dr. Jozef Grinberg (Josef Grünberg), koji se najviše zadržao u
Derventi i za koga stariji Dervenćani kažu da je sirotinju besplatno liječio.
Na temelju
posebnih zasluga, Općinsko vijeće u Derventi je 1918. godine proglasilo dr. Eliasa
Majera (Mayera) počasnim građaninom grada Dervente, a dr. I. Pavlikov i dr. E. Firt
(Fürt) nakon službovanja u Derventi dobili su kao priznanje za doprinos razvoju
zdravstvene zaštite na ovom području visoke položaje u Sarajevu: dr I. Pavlikov
je bio glavni liječnik Državne željeznice BiH, a dr E. Firt oblasni liječnik za
Sarajevo.
Derventsko zdravstvo za prve
Jugoslavije
Za vrijeme I.
svjetskog rata u Derventi je postojao i vojni stacionar u kome su liječeni
ranjeni i oboljeli vojnici austrougarske vojske.
Ali, nagomilani
zdravstveni problemi se nisu mogli riješiti samo djelovanjem zdravstvenih
ustanova, već poduzimanjem aktivnosti na mnogo širem planu, prije svega komunalnih.
Tako je Derventa među prvim gradovima BiH (poslije Mostara, Sarajeva i
Travnika) 1896/97. imala izgrađen vodovod za oko 4.000 stanovnika.
Pored toga,
Derventa je u vrijeme stare Jugoslavije, imala razvijen cestovni i željeznički
promet i kroz nju je, nakon I. svjetskog rata prošlo mnogo vojnika i civila,
što je u mnogome povećavalo mogućnost pojave i širenja zaraznih bolesti. U
razdoblju između dva rata (1918 – 1941), uz opću neprosvijećenost, nepismenost
stanovništva od preko 60% i nepovoljne socijalno-ekonomske uvjete, i dalje se
javljaju mnoge bolesti, od kojih se posebno ističu: tuberkuloza, endemski
sifilis, malarija i trahom. Odlaskom
Austro-Ugarske, iz BiH odlaze i strani liječnici i ljekarnici, ali u Derventi i
dalje ostaje dr J. Grinberg (Grünberg) i ljekarnik A. Sussman sa svoja dva sina
ljekarnika, kojemu se svojom ljekarnom pridružuje i ljekarnik Viktor Đusti
(Giusti). Građani Dervente se dobro sjećaju da je jedna od ove dvije ljekarne
dežurala i noću.
U ovom
razdoblju, u Derventi je veoma uspješno djelovala Banovinska bolnica, koja
1923. godine, u muškom i ženskom odjelu, ima 35 postelja, u kojoj radi jedan
liječnik, jedan ekonom, dva bolničara i tri ostala radnika.
U 1923. godini
su u ovoj bolnici izvršena 163 operativna zahvata i 2.035 ambulantnih pregleda
u vrlo skromnim uvjetima, bez rendgen-aparata i sanitetskog vozila. Već 1935.
godine bolnica povećava svoj posteljni kapacitet na 46 postelja. Njezin upravitelj
je kotarski liječnik dr Vid Antica, a povremeno tu radi i dr J. Grinberg. Do
1941. godine u derventskoj bolnici je radio i dr Andrija Miler (Miller), a
izvjesno vrijeme i dr Novak Lojović.
Težnja za
zaštitom zdravlja i preventivno-higijenskim sprječavanjem bolesti već od 1923.
godine kroz ideje dr. Andrije Štampara, počinje da se konkretizira i u
jugoslavenskim prostorima. Između ostalog, propagira se napredna socijalna
medicina koja, prije svega, treba da služi narodu. Po njegovim zamislima
počinje izgradnja nove koncepcije zdravstvene djelatnosti, u kojoj je preventiva
preuzimala osnovnu funkciju zdravstvene politike.
Tako već 1930.
godine Gradska općina Derventa, na temelju Zakona o zdravstvenim općinama,
osniva prvu Samostalnu zdravstvenu
općinu, kroz čije djelovanje se potpunije sagledavaju problemi javnog zdravlja.
U 1934. godini se takva zdravstvena općina osniva u Bosanskom Brodu, a
zdravstvena zaštita se proširuje i na sela preko udruženih zdravstvenih općina
u Bosanskom Dubočcu i Kotorskom (za Veliku Sočanicu, Kotorsko i Majevac).
U to vrijeme je
dr. Branko Juzbašić postavljen na mjesto liječnika Samostalne zdravstvene
općine u Derventi i imao je u svom vlasništvu rendgen-aparat, a jedno vrijeme
bio je i upravitelj Banovinske bolnice. Nešto kasnije, po nalogu bana Vrbaske
banovine (kojoj do pred početak rata pripada kotar Derventa), dr V. Antica
ordinira u seoskim ambulantama Podnovlje i Kotorsko. Ovdje treba istaći veliku
materijalnu i stručnu pomoć Higijenskog zavoda Banja Luka na izgradnji
higijenskih bunara u Podnovlju i Bosanskom Dubočcu, zdravstvenom prosvjećivanju
i drugim preventivnim aktivnostima na području kotara. Pred početak II.
svjetskog rata u Derventi su bila tri liječnika i jedna primalja, što je bilo
nedovoljno s obzirom na teške zdravstvene prilike.
Banovinska
bolnica od 50 postelja i 15 zaposlenih je dovedena u vrlo kritično stanje, jer
su joj namještaj i oprema bili dotrajali, a pitanje njezinog financiranja nije
bilo najadekvatnije riješeno.
Zdravstvena
zaštita se financirala iz državnog proračuna za zdravstvenu službu, čija su
sredstva u sve zaoštrenijim ekonomskim i socijalnim prilikama bila sve manja.
Sredstva za zdravstvenu zaštitu su se sukcesivno smanjivala, a troškovi života
stalno povećavali, što se odrazilo i na zdravlje stanovništva. Uvedene su norme
racionalnog propisivanja lijekova, a naplate liječenja socijalnih bolesti i
onih čije je troškove snosila Gradska općina i Banska uprava, bolnici je
pričinjavala znatne poteškoće.
Prvi derventski zubari
Zubo-zdravstvena
zaštita u Derventi dugo nije bila organizirana, i ona se, uglavnom svodila na
vađenje zuba pomoću nesteriliziranih kovanih kliješta, što su obavljale osobe
bez medicinskog obrazovanja. U razdoblju između dva rata u Derventi je radio
zubar Todorović, a nakon njega Edhem Porobić, koji se zadržao u Derventi i
poslije II. svjetskog rata.
(Izvadak iz studije: 100
GODINA ZDRAVSTVA U DERVENTI 1885-1985 (Derventa, 1986.)
Naslov i međunaslovi redakcijski.