Kultura i baština

Samostan Plehan smješten je na istoimenom brežuljku udaljenom desetak kilometara jugoistočno od Dervente. Osnovan je službeno 1875. godine, mada je odluka da se gradi samostan u ovom dijelu sjeverne Bosne donesena još godine 1853., pri koncu otomanskog carstva, kada se mogla dobiti dozvola za gradnju novih crkava i samostana . Franjevci su, međutim, u ovim krajevima nazočni od vremena bosanske samostalnosti u srednjem vijeku, te je za odluku da se samostan gradi u blizini plehanskoga groblja vjerojatno bila odlučujuća predaja da je tu u okolici bila lokacija crkve sv. Marka iz predturskog razdoblja. 

Dolaskom Austrougarske, samostanska je zgrada godine 1882. znatno proširena, ali je i ona postala tijesna te je 1932. godine, po nacrtu poznatog arhitekta Karla Pařika (Paržika), sagrađen novi samostan, u koji je uklopljen manji dio staroga. Uvezan u cjelinu s velikom crkvom neoromaničkoga stila, građenu po nacrtima arhitekta Ivana Holza, samostan je s najviše kote u svojoj okolici poput dvorca na brijegu dominirao cijelom okolicom. U zadnjem ratu su ga, skupa s crkvom, 2. srpnja 1992. godine minirali i porušili pripadnici dubičke brigade vojske RS-a.

U samostanu su stanovali redovnici franjevci, koji su opsluživali veliku plehansku župu sv. Marka Evanđelista, koja je prije rata brojila preko 7000 vjernika i, osim župne i samostanske crkve na Plehanu, imala je još šest filijalnih crkava po okolnim selima. 

Osim njih, u samostanu su dane svoje mirovine provodili i oni franjevci koji potječu iz plehanskoga kraja, odnosno iz župa koje pripadaju plehanskom samostanskom području (Plehan, Sivša, Foča, Žeravac, Koraće, Svilaj, Potočani i Dubica Gornja). 

Samostan je, uz to, kroz svoju nedugu povijest bio sjedište i drugih institucija. Do godine 1882. u njemu je bila niža gimnazija za dio kandidata Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a od 1888. do 1895. ovdje su studij filozofije imali studenti ove provincije. 

Godine 1888. u plehanskom samostanu je fra Josip Dobroslav Božić pokrenuo izdavanje prvog časopisa u povijesti sjeverne Bosne, koji se zvao Novi prijatelj Bosne. Od 1985. godine u samostanu Plehan djeluje izdavačka kuća Slovoznak, koja je izdala nekoliko vrijednih edicija: monografiju o Plehanu, Evanđelje po Luki (bibliofilsko izdanje s prijevodom poliglota Tomislava Ladana), Apokalipsu, knjigu Rano kršćanstvo te studiju o teologu Dietrichu Bonhoefferu. 

Nakon drugog svjetskog rata komunističke vlasti su oduzele prizemlje i prvi kat samostana i u njega smjestili najprije starački dom, a od 1956. do 1965. bolnicu za plućne bolesnike. Kroz to vrijeme franjevcima i časnim sestrama franjevkama, koje su radile u samostanu, bio je na raspolaganju samo drugi kat, a neki su stanovali i na tavanu. Istodobno, u dijelu samostanske gospodarske zgrade, koja nakon ovoga rata služi kao privremeni samostan, stanovale su sestre milosrdnice, koje su radile u bolnici. 

Nakon odlaska bolnice, u samostanskim prostorijama ponovno je svoj prostor našla samostanska knjižnica s brojnim teološkim, filozofskim, povijesnim i književnim djelima iz 19. i 20. stoljeća, kao i djelima franjevačkih pisaca 18. i 19. stoljeća. U okviru knjižnice uređen je arhiv, u kojem se čuvala relativno bogata građa od važnosti za povijest ovoga kraja. Vrlo su vrijedne matične knjige, koje se vode od 1763. godine, a sačuvan je velik broj isprava i rukopisa iz 18. i 19. stoljeća.

Samostan je čuvao i određen broj arheoloških i etnografskih eksponata, a samostanske zidove ukrašavale su slike portreta franjevaca s konca 19. i početka 20. stoljeća talijanskog slikara Benedetta Giove-a te jedna vrlo vrijedna slika nepoznatog venecijanskog majstora iz 16. stoljeća (Sveta obitelj). 

Ipak, istinska akcija oblikovanja zbirke umjetnina Franjevačkog samostana Plehan započela je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je velikom darovnicom prof. dr. fra Vjeke Jarka samostan dobio dvjestotinjak vrijednih umjetničkih eksponata, koji su vremenom nadopunjavani direktnim narudžbama od poznatih umjetnika toga doba ili pak ostavštinom preminulih franjevaca, koji su za života od nekoga dobili na dar ili sami pribavili poneku vrijednu umjetninu. 

Tako je samostanska pinakoteka do zadnjega rata narasla na preko sedam stotina eksponata uglavnom moderne umjetnosti, religiozne ali i druge provenijencije u različitim likovnim tehnikama: puna plastika (mramor, drvo, terakota, bronca), reljef (bakar, drvo, mramor), ulje na platnu, pastel, tempera, akvarel, vitrail, mozaik, inkrustacija, goblen... 

Tu raznolikost tehnika slijedi i velika brojnost umjetnika, među kojima ima doista zvučnih imena suvremene umjetnosti:  Ivan Meštrović, Celestin Medović, Robert Frangeš-Mihanović, Vilko Gecan, Jozo Kljaković, Mirko Rački, Zlatko Šulentić, Krsto Hegedušić, Ivo Dulčić, Valerije Michieli, Antun Augustinčić, Frano Kršinić,  Frano Šimunović, Slavko Šohaj, Edo Murtić, Šime Vulas, Omer Mujadžić, Vasilije Jordan, Nada Pivac, Zdenko Grgić, Đuro Seder, Ljubo Lah, Nikola Reiser, Zlatko Keser, Josip Poljan, Ivica Šiško, Ksenija Kantoci, Josip Biffel, Marija Ujević, Želimir Janeš, Josip Marinović, Behaudin Selmanović, Gabrijel Jurkić, Šime Perić, Ivan Lovrenčić, Zlatko Prica, Kruno Bošnjak, Željko Šegović, Ferdinand Kulmer, Josip Restek, Vilim Svečnjak, Mica Todorović, Mirko Čurić, Franjo Likar, Milivoj Uzelac, Zdenko Vojvodić...

U ratu su neke vrlo vrijedne umjetnine stradale, ali većina ih je sačuvana. Pod granatama je zbirka izmještena u prizemlje privatne kuće u Slavonskom Brodu, jer je i brodski franjevački samostan bio nesiguran, budući da je na samoj obali Save. U crkvi su ostali kipovi, freske, mozaici i oltari, koju si miniranjem uglavnom totalno razoreni: nakon rata uspjelo se lijepljenjem dijelova renovirati jedino kip Isusa Nazarećanina, koji je u bijelom prilepskom kamenu isklesao slavni kipar Frano Kršinić. Vitraji su s prozora crkve skinuti čim je počelo granatiranje i pohranjeni su pod stubište u samostanu. Odatle su, nakon miniranja crkve, deportirani u dobojski muzej te su nakon rata vraćeni, ali neupotrebljivi, jer se nakon toliko pretovarivanja staklo gotovo u potpunosti polomilo. 

Nastradala je i zbirka smještena u Slavonskom Brodu, i to nakon rata, 2005. godine, kada je Brod zahvatilo olujno nevrijeme te je voda visine pola metra prodrijela u prizemnu prostoriju gdje su naslagane bile knjige i slike. Sva oštećenja su, hvala Bogu, uz pomoć donatora uglavnom sanirana, a sada predstoji još akcija konačnog povrata zbirke na Plehan, gdje je koliko-toliko osposobljena jedna prostorija za njihov smještaj. Problem prenošenja zbirke preko granice u jednom trenutku učinio se nepremostiv, jer je porezna služba države BiH zbirku tretirala kao uvozni materijal na koji treba platiti i carinu i PDV. Dokazati da se radi samo o povratu imovine koja je dragocijena ne samo za samostan Plehan nego i za cijelu državu doista je bilo teško, jer administracija ima neku svoju specifičnu logiku.

U međuvremenu je godine 2006. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH donijela odluku da se pokretno dobro Muzejska zbirka samostana Plehan proglasi nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine. Popis obuhvaća pinakoteku (395 slika), gliptoteku (35 skluptura), misno posuđe (2 predmeta) i arhivsku građu (5 predmeta). Toliko je,naime, bilo moguće registrirati eksponata u situaciji kada se sve još nalazi nesloženo i nerazvrstano. Popis djela ove zaštićene zbirke vremenom će se zasigurno kompletirati.   

U odluci komisije navedeno je da će vlada entiteta u kojem se zbirka nalazi osigurati „ pravne, naučne, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika“, kao i „odgovarajuće fizičke i tehničke uvjete za čuvanje spomenute zbirke slika, a naročito: prenošenje muzejske zbirke iz Slavonskog Broda u samostan Plehan;  osiguranje uvjeta za konzervaciju i restauraciju oštećenih umjetnina; nadzor nad zaštitom nacionalnog spomenika.“   

Naravo da vlada RS-a, odnosno Ministarstvo kulture koje je u odluci izričito navedeno, do sada ništa od ovoga nije učnilo, osim što je jednom dalo prepruku da se zbirka oslobodi poreza i PDV-a prilikom prenošenja u državu.   

Učinila je zato mnogo španjolska vlada, koja je u okviru projekta pod zaštitom UNESCO-a o obnovi triju važnih religijskih središta u BiH porušenih u ratu donirala samostanu Plehan, džamiji Ferhadija u Banjoj Luci i pravoslavnoj crkvi u Mostaru po 200.00 USD. U donaciji je izričito zahtijevano da se novac iskoristi za sanaciju kulturnog blaga, pa je zbog toga napravljen projekt zgrade Muzeja i galerije samostana Plehan za smještaj nacionalnog spomenika. Iznos je, međutim, bio dovoljan da se samo djelomično podigne zgrada i taj dio gradnje vodio je direktno ured UNESCO-a iz Sarajeva.    

Pridružila se potom Vlada Federacije BiH donacijom od 500.000 KM, ali je kasnije donaciju umanjila za 38%. Zgrada je tako podignuta pod krov, a pokrivanje i dalje opremanje ostavljeno je za neku drugu povoljnu priliku. Natječaji na koje se samostan dosad javljao uglavom su ostajali bez odgovora, osim jednog natječaja hrvatske vlade, koja je od tražene sume za pokrivanje cijele zgrade odobrila iznos dovoljan za postavljanje jedne petine krova. Zanimljivo je da je tom prilikom identičnu sumu odobrila za uređenje kancelarija u seoskom domu, također u derventskoj općini. Toliko o vrednovanju kulturne baštine i poimanju važnosti seoskog doma i najznačajnije zbirke umjetnina u ovom dijelu Posavine, ali i mnogo, mnogo šire.